Robne kuće bile su jedan su od simbola razvoja Jugoslavije jer osim za potrošačke potrebe služile su kao centralno mjesto okupljanja stanovnika, a u njima se prezentirao tehnološki napredak koji je dolazio sa zapada, objašnjava arhitekt i konceptualni umjetnik Antonio Grgić.
Osvrćući se na predblagdansku potrošačku groznicu, kada su trgovački centri krcati kupcima, Grgić upozorava kako konzumerizam i način kapitalističkog promišljanja društva iskorištava svaku priliku za povećanje profita.
U vrijeme Jugoslavije funkciju šoping centara imali su objekti koje i danas znamo kao „robne kuće“, ali njihova je namjena bila šira i kompleksnija od sadašnjih prigradskih kompleksa koji su namijenjeni isključivo konzumerizmu.
Montažni objekti po uzoru na Nizozemsku
Govoreći o genezi nastanka robnih kuća koje su još vidljive u mnogim hrvatskim gradovima, a čija je značajka prefabricirani, montažni i industrijski način proizvodnje, Grgić kaže da se ideja o njima kao jednom od simbola jugoslavenskog socijalizma može naći nakon razlaza bivše zemlje sa SSSR-om 1948. godine.
Državno vodstvo tada je tražilo novi model socijalističkog razvoja, a iz takve prekretnice, između ostalog, stvorene su robne kuće koje se, osim nekih, minimalno razlikuju formom, ali se razlikuju po gabaritima te su lako prilagodljive prostoru u koji ih se smještalo.
Takozvani novi jugoslavenski socijalizam imao je svoja vrata kroz koja su nam pristizala saznanja o tehnološkim dostignućima zapada. Na Zagrebačkom velesajmu SAD i ostale zemlje kapitalističkog zapada u svojim izlagačkim prostorima upoznavali su nas s modernim načinom života tog dijela svijeta. Ujedno, bila je to svojevrsna fronta na kojoj su i socijalističke zemlje demonstrirale svoju moć inovacija, ali nama su pažnju privlačile one koje je plasirao zapadni blok.
„Naravno da je i Jugoslavija na Velesajmu demonstrirala svoju razvojnu snagu. Tu je prvi puta, čini mi se 1958. godine, izložena prva robna kuća“, objašnjava Grgić i dodaje da je isti taj objekt kasnije preseljen u zagrebačku Prašku ulicu, na mjesto srušene sinagoge.
Ističe da su takav način gradnje tadašnji inženjeri kopirali od Nizozemaca koji su nakon Drugog svjetskog rata, također u kratkom razdoblju, trebali iz pepela podiči razrušeni Rotterdam i druge dijelove zemlje.
Od tada pa do urušavanja socijalizma robne kuće su građene diljem zemlje i to s velikom lakoćom jer su se njezini prefabricirani dijelovi sastavljali na mjestu njihova postavljanja. Između ostalih, i jedan Vrginmost dobio je svoj mali velesajam. Uglavnom ih se postavljalo u prostor pješačkih zona koji bi potom tvorio novo mjesto okupljanja, novi trg. Sličan primjer je robna kuća na zagrebačkoj Trešnjevci.
„Natpis Sretna Nova godina u mnogim mjestima se nije nalazio na središnjem gradskom trgu, nego upravo na robnim kućama što dovoljno govori o njihovom značaju“, ukazuje Grgić.
Za razliku od današnjih šoping centara koji se grade na periferiji i za pristup njima potrebno je posjedovati automobil, robne kuće građene su u srcima gradova te su igrale važnu društvenu funkciju. Bile su velesajam u malom. U njima su se cijele obitelji obrazovale o novim tehnologijama koje su bile izložene i bilo ih je moguće kupiti.
Po gramofonske ploče u robnu kuću
Grgić kao primjer navodi robnu kuću u Koprivnici u kojoj je kupovao gramofonske ploče i tako dolazio u dodir s glazbom i glazbenim pravcima koji su bili aktualni na zapadu. Čitava popularna kultura imala svoju platformu unutar tih zidova.
U njima su se nerijetko održavala i društvena zbivanja poput modnih revija, plesnjaka, a na krovu varaždinske Vame održan je koncert Azre. Kao kuriozitet navodi da se prije koncerta publici dao naputak da ne smije skakati tijekom nastupa jer statika zgrade nije predviđena za takve aktivnosti.
Robne kuće su, danas se to s pravom može kazati, bile mjesto integracije društva, za razliku od današnjih šoping centara na periferiji na koje možemo gledati kao mjesta njegove dezintegracije.
Grgić kaže da je i položaj trgovaca u njima imao bitno različitu društvenu ulogu od prodavača i prodavačica s kakvima se danas susrećemo. Zaposlenici robnih kuća među prvima su dolazili u dodir s novim tehnologijama i oni su podučavali kupce, ujedno društvo, o svim njihovim bitnim značajkama. Oni su nam dekodirali suvremena dostignuća, bili su svojevrsni edukatori.
Kada biste sreli trgovkinju ili trgovca u gradu, prepoznavali biste ih kao osobe koje rade na odjelu za prodaju televizora, bijele tehnike ili nekog drugog dijela robne kuće. Bile su to polujavne osobe.
„Danas saznanja o novim tehnologijama dobivamo putem interneta, a zaposlenici trgovina tu su tek da nam isporuče željenu robu“, ističe Grgić.
Propuštena prilika
S urbanog aspekta gledano, robne kuće su doživljavane kao javni prostor, ne samo zato što su bile u društvenom vlasništvu i zbog toga što se dio njih gradio putem samodoprinosa. Njihovom privatizacijom one su izgubile taj bitan značaj. Danas ih se doživljava kao nečije vlasništvo, mjesto u kojem nam isključivo netko, privatnik, prodaje nešto. Izgubile su negdašnju edukativnu funkciju, a uz to i funkciju sastajališta, spojaka i slično.
Grgić smatra da se predajom tih objekata u ruke privatnika olako propustila prilika da zadrže javnu funkciju, ali u nekom drugom obliku. Moglo ih se prenamijeniti u knjižnice, koncertne dvorane ili slične prostore okupljanja zajednice.
Doduše, takva prenamjena zahtijevala bi u pojedinim slučajevima dodatne građevinske zahvate, uglavnom zbog njihove statike koja je bila prilagođena tadašnjoj namjeni objekta. Jer, podsjeća, riječ je o montažnim objektima čiji su se dijelovi sastavljali na licu mjesta zbog čega su uglavnom i nicali u manje od godinu dana od pripreme zemljišta.
Prefabricirani, montažni i industrijski način proizvodnje robnih kuća primjenjivao se i u gradnji nekih stambenih objekata. To što je riječ o montažnoj gradnji, ne znači da su oni niže kvalitete. Limenke u Zapruđu dovoljan su dokaz toj tezi, jer niti jedna nije stradala tijekom zadnjeg zagrebačkog potresa, tvrdi Grgić.
Na pitanje koliko je u Hrvatskoj ili Jugoslaviji sagrađeno robnih kuća, odgovara da mu nje poznat broj i teško ga je odrediti zbog različite tipologije objekata. No dodaje da su ih imali veliki, srednji, mali gradovi pa čak i naselja, zaključuje Grgić.
Piše: Ozren Špiranec