To je jedna od rečenica svjetskog bestselera „O vremenu i vodi“ nagrađivanog islandskog pisca Andrija Snæra Magnasona (1973).
Knjiga je prevedena na više od 30 jezika, među kojima i na hrvatski u izdanju Planetopije. Kritika ga naziva ljubavnim pismom ledenjacima, moru, Zemlji i svem životu na njoj, odom zahvalnosti za obilje u kojem uživamo, ali i molbom da sačuvamo ono najljepše i najvrednije što imamo.
Svakodnevno gledamo vijesti o smanjenju populacija životinja u sklopu većih vijesti poput onih da je 60 posto biljnog i životinjskog svijeta na Zemlji 2018. nestalo u usporedbi sa stanjem 1970. Očekuje se da će taj broj dosegnuti 80 posto 2060. i 90 posto 2080. Godišnje se uzgoji oko 50 milijardi pilića; broj pilića sa svijetu veći je od broja svih ostalih ptičjih vrsta zajedno. Tako, iako se broj ptičjih vrsta na zemlji uvelike smanjio, broj ptica za povećao, ističe Magnason.
Sljedeće generacije će nas stoga nas smatrati smiješnim i glupim. Gledat će nas kao primitivne i naivne. I poput umjetnosti koja zadovoljava diktatore, sve što stvorimo procjenjivat će se u svjetlu uništenja za koje smo bili svjesni da je naš stil života prouzročio. Ništa što stvorimo neće se smatrati važnim ako podrazumijeva da smo odbacili život i sreću budućih generacija, kaže se.
Količinu nafte koju smo potrošili velika je kao 600 erumpirajućih vulkana, kao stotinu milijuna automobila koji teku ulicama poput lave, koji, kad bi ih posložili jednog pored drugoga, mogli bi napravit krug oko Zemlje četiri puta ili kao dva Saturnova prstena oko Zemlje na udaljenosti od 1000 kilometara. Nikad nismo palili toliko nafte. Nafta je naš život, ali i naša smet. Vrijeme je da se počnemo ponašati drugačije.
Virtualna stvarnost napreduje, a stvarna se stvarnost smanjuje. Najveće promjene koje su se dogodile posljednjih 30 godina zapravo su pogoršanja ako ih gledamo iz perspektive atmosfere zemlje, navodi Magnason.
Čemu obrazovanje koje proizvodi rast, veće trošenje nafte i jurenje preko ruba. Obrazovni sustav treba pripremiti cijelu generaciju za radni vijek koji će se temeljiti na tome da čovječanstvo živi u skladu s temeljima života. Bit će potrebno apsorbirati stotinu gigatona ugljikova dioksida i nitko ne zna kako to učinit. To je izazov viđen do sada samo u znanstvenoj fantastici, a moramo ga dosegnuti od trenutka kada djeca koja su sada u najvišim razredima osnovnih škola uđu u srednju školu.
Moramo učiti iz prošlosti i pronaći točku u kojoj je sreća prevladala neimaštinu, prije nego je nastupio pretjerani konzumerizam, kaže Magnason i roman zaključuje riječima: „Sve što radite važno je. Stvarate budućnost svakog pojedinog dana“.