Diplomirao je na Medicinskom fakultetu 1984. godine, a specijalizaciju iz psihijatrije je završio 1996. godine. Poslijediplomski studij iz psihoterapije završio je 1996. godine, 2000. godine završio je edukaciju iz obiteljske terapije, a 2002. godine edukaciju iz grupne analize. Magistrirao je 2000. godine. Doktorsku disertaciju obranio je 2007. godine.
Dr. Bagarić je subspecijalist psihoterapeut i subspecijalist adiktolog. Osnivač je i voditelj prvog programa za liječenje ovisnika o kockanju i internetu. Autor je oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja psihijatrije. Nadalje, autor ili koautor je 18 knjiga te tri priručnika iz područja psihijatrije. Sudjelovao je s oko 50 izlaganja na međunarodnim i domaćim, znanstvenim i stručnim skupovima koja su popraćena sa sažecima objavljenim u knjigama sažetaka.
Također, dr. Bagarić je stalni sudski vještak iz psihijatrije, a intervju je dao za portal Psiha.hr.
Kako biste nazvali, ili opisali trenutak u kojem živimo, a pritom ne mislim samo na Hrvatsku, već i globalno?
Nikada bolji tehnološki i ekonomski uvjeti. Internet. Povezanost. Let avionom za nekoliko eura. Ni Mars više nije daleko. Ali… Nikada gora mentalna pozicija. Oduvijek je u ljudskom društvu postojala destrukcija (ratovi, pljačke, nepravde, glad itd.). Ipak, društvo se uvijek tome oštro suprotstavljalo. Ili, najveći dio društva se tome suprotstavljao. Na realnoj i idejnoj razini. Pa i u većem dijelu Biblije govori se o tome i pokazuje se kako se suprotstaviti zlu. I cijela naša civilizacija to jasno pokazuje (Leonardo da Vinci, Michelangelo, Shakespeare, pa i Meštrović, Krleža itd.). No, to se promijenilo. Nažalost, postalo je sasvim normalno i uobičajeno da se zlo danas otvoreno provodi, podržava, opravdava. Laž je postala jednaka istini i u društvu je postalo legitimno zastupati i najveću moguću laž. Dakle, materijalno nismo nikada bolje stajali, a mentalno nikad gore. Mlade osobe uče od starijih i ako je destrukcija postala normalna stvar, za desetak ćemo godina imati milijune ''izgubljenih'' osoba.
Neki smatraju da je ovo najteže vrijeme čovječanstva, kada pogledamo s čime se sve suočavamo, no, nije li svako vrijeme življenja, zapravo, teško?
Nekada je bilo puno teže zbog neimaštine, gladi, neznanja. Ali, danas smo uglavnom emocionalno gladni. Pa je odgovor na ovo pitanje - da, ovo je najteže razdoblje čovječanstva.
U jednom ste intervjuu izrekli rečenicu: ''Psihopate se može prepoznati s Mjeseca, samo što mi nismo dobri u tome da stvari govorimo iskreno jedni drugima''. Što ste, konkretno, željeli reći?
Broj psihopata je konstantan u populaciji. Ali je prirodno da psihopati budu na rubu društva te da im se pomogne na način da ih se onemogući da prave veliku štetu. Ali, danas su psihopati postali ''stupovi društva''. A onda se čudimo malignim učincima psihopatije. Jedna od ''alibi'' reakcija je i stav da psihopate ne vidimo.
Je li kaos u kojem živimo intenzivno posljednje tri godine rezultirao i porastom nasilja?
Bilo kakav društveni kaos rezultira porastom nasilja. Ali, na porast nasilja još više utječe naš odnos prema kaosu. Ukoliko na kaos reagiramo strahom, šutnjom ili podržavanjem, tada će posljedično nasilje jako rasti. Ako pak u kaotičnim vremenima reagiramo razumijevanjem, povezivanjem ili empatijom, tada će i u kaotičnim vremenima nasilje biti manje izraženo.
A što je s uzlaznim trendom anksioznosti i depresije pa čak i teških oblika ovoga stanja?
Svi psihički poremećaji imaju trostruku etiologiju. Biologijsku, psihološku i socijalnu. Dakle, bilo kakvi negativni trendovi u društvu izravno će dovesti do povećanja anksioznosti i depresivnosti. Pa i najtežih oblika.
Ekspert ste za ovisnosti. Što ste primijetili i s čime se suočavate u ovom razdoblju kojega navodim?
Često se misli da je ovisnost hedonizam, sociopatija ili posljedica ''slabog'' karaktera. Ali, ovisnost je dominantno pokušaj samoizliječenja. Osobe koje imaju izražene psihičke smetnje pokušavaju na različite načine ukloniti, ili barem smanjiti te smetnje. Uzimanje psihoaktivnih tvari često je najbrži i najefikasniji način da se barem privremeno smanje ove smetnje. Dakle, u kriznim vremenima broj ovisnika raste. Tako je i u ovoj krizi. Broj ovisnika raste i razvijaju se sasvim nove kliničke slike ovisnosti. Kada izađemo iz krize - a izaći ćemo - većina novonastalih ovisnika ostat će ovisnici.
Mnogi psihijatri savjetuju ljudima da pokušaju pronaći izlaz iz teških životnih situacija u vjeri, hobijima, nekom svojem mikro-svijetu, ali, je li se baš moguće izolirati u trenucima kada svakoga dana čitamo o tome hoće li biti upotrijebljeno nuklearno oružje, ili ne?
Vjera, hobiji ili bilo koji drugi mikro-svijet odličan su izbor za mentalno zdravlje pod uvjetom da su dobro harmonizirani sa svim drugim dijelovima selfa (mentalnog sustava). Izolacija od suradnika, susjeda, rođaka, prijatelja, najgora je stvar za mentalni sustav.
Vjerujete li Vi u ljudska prava za nasilnike, kao i počinitelje teških kaznenih djela, ili ubojice?
Ekstremno vjerujem u ljudska prava za sve osobe, pa i za nasilnike, silovatelje, ubojice. Ali, ali… Vrlo često manipulira se s ovim područjem. Pa se kao borba za ljudska prava nasilnika označavaju: podrška i razumijevanje za njihovu nasilnost, smanjenje kazne, otvoreni zatvori i sl.. Najbolja podrška za nasilnike je to da društvo razvija i koristi sve moguće instrumente da se spriječi nasilje. U takvom društvu većina nasilnika će odustati, ili smanjiti počinjenje nasilnih djela. A kad nasilnici počine kaznena djela, najbolja pomoć za njih je da odsluže svoju kaznu i za to vrijeme eventualno promijene svoj mentalni sustav. Dakle, da, pomoć nasilnicima, kako više ne bi činili kaznena djela. Ali, opravdavanje nasilja i nasilnika bilo koje vrste guranje je nasilnika ka činjenju još težih kaznenih djela.
Koliko su društvene mreže, kao i trendovi koji se diktiraju na popularnim svjetskim platformama, utjecali na sveopće stanje kolektivnog nemira i nesigurnosti?
Društvene mreže su nam puno dale, ali i puno uzele. Namjerno i manipulativno se stvaraju trendovi koje dovode do velike destrukcije u društvu. I tu ne vidimo kraj.
Gdje je nestala empatija?
Misli se, govori i piše da je empatija urođena te da se djeca rađaju s velikom empatijom, ali ih stariji kasnije malo pokvare. Empatija nije urođena, nego nastaje internalizacijom u društvenim odnosima. Stvaranje empatije kompleksno je i dugotrajno. A gubljenje empatije se može dogoditi brzo. Bilo koji destruktivni, psihopatski proces u društvu, zajednici, ili obitelji, uništava empatiju. Kako je već gore rečeno, aktualno smo izloženi velikoj destrukciji, a to je loša klima za razvoj empatije.
U društvu su razvijeni odnosi te se empatija razumijeva kao slabost, kao karakteristika slabih. Podcjenjuje se, ismijava i napada. U stvarnosti, empatija je glavna odlika mentalno snažnih osoba. Zrelo društvo bi zbog toga veliku energiju ulagalo u razvijanje empatije kod mladih osoba.
Je li ovo stanje otuđenosti, distanciranja i nesigurnosti, po Vašem mišljenju, možda samo jedna faza i razdoblje u ljudskoj povijesti, ili ćemo ostati ovako udaljeni jedni od drugih?
Slažem se da smo aktualno u stanju otuđenosti, distanciranja i nesigurnosti. Mislim da je ovo samo jedna minus faza i da će zajednica naći dobre načine kako da se razriješimo ovu društvenu i mentalnu krizu.
I na kraju, doista, što možete poručiti svima nama, koji se borimo s različitim oblicima stresa zbog života kojega živimo?
Naravno da ima mnogo dobrih rješenja i mnogo korisnih preporuka. Jedna od njih bila bi da je optimalno za nas kao pojedince, obitelji, grupe i društvo u cjelini, da nastojimo maksimalno koristiti zrele obrambene mehanizme. Ima ih osam pa da ih ponovimo:
Altruizam – pomaganje drugim osobama čini nas mentalno jačim;
Povezivanje – dijeljenje tuge, zabrinutosti, sreće i slično, snažno je antistresno sredstvo;
Samodokazivanje – posvećenost radu i ciljevima je važna za mentalno zdravlje;
Samopromatranje – i mala svakodnevna analiza vlastitog ponašanja, mišljenja i osjećaja poboljšava naš mentalni sustav;
Suzbijanje – dobro je namjerno, svakodnevno izbjegavati destruktivne elemente i namjerno se usmjeravati ka empatičnim procesima i osobama;
Sublimacija – nerješivi problemi na poslu, u obitelji mogu se riješiti na drugim mjestima (umjetnost, hobiji i sl.);
Humor – ma kako situacija bila loša, malo šale napravit će velike pomake;
Anticipacija – emocionalno proživljavanje budućih teških situacija osigurat će da te teške situacije budu puno lakše.