Slika nameće dvojbu između prirode i u nju položenog tehničkog mastodonta, mjere ruralnog razvoja i ogromne infrastrukture, sporosti i brzine. Na prilazima mostu policija, građevinski radnici, službe koje su se okupila da bi servisirale organizaciju svečanog otvaranja mosta.
Sedam je sati. Policija dopušta da se parkiramo do njihova vozila i prošećemo „malo po mostu“.
- Koliko ćete ostati, Koliko daleko ćete?
- Malo, tu do prvog-drugog nosača.
- Ajde, nemojte dugo.
Nova svježe obojana konstrukcija, s urednim kolovozom, visokom ogradom i nosačima mosta, djeluje kao ogromna još neraspakirana igračka.
Na udaljenosti otprilike oko trećine mosta, o ogradu posloženi puhački instrumenti s tonskim zapisima. S desne strane ceste na ogradu naslonjeni članovi Gradskog orkestra Opuzen.
Četvrta sreća
- Kako se osjećam? Normalno. Ovo mi je četvrta svirka na mostu. Prvo dva polaganja kamena temeljca pa dva puta rezanje vrpce, odgovara Renato Ereš iz orkestra. Zaključujemo da je i sreća promijenila običaj, te da bi ponekad trebalo reći „četvrta sreća“.
Primjećujemo da imaju dosta mladih.
- Ha! Mi radimo preko zime, odgovara jedan član orkestra, pokazujući po raspoloženju da je, unatoč skrivanju emocija, ovo danas nesumnjivo poseban dan.
U to nailazi družina nekadašnjih članova specijalne policije Bojne Frankopan iz Varaždina. Nenad Kamenar kaže da su prepješačili 1100 km od Vukovara. Kako je opisao, nisu birali najbliži put, nego put koji povezuje sve naj naj u Hrvatskoj.
Zatim nailazimo na tri djevojke, Metkovke, koje su se susrele na mostu. Dvije su sudionice na polumaratonu preko mosta od Brijeste do Komarne i nazad, a jedna kolegica Katarina Erceg s portala Metkovic.net. Pitamo je kakav joj je dojam. Kaže da je bila sto puta, ali da je lijepo. Ona se vraća, a ja nastavljam prema Komarni.
Druga strane mosta još se nije razbudila i pokrenula. Scena koja će večeras na Komarni primiti uzvanike i sjajit najjačim sjajem, bila je prazna, beživotna. Samo su dremljivi tv snimatelji kršili prste od dosade, policajci i pomoćni radnici stajali naslonjeni na ogradu, kao i djevojke koje servisiraju polumaraton.
Jedna tv ekipa popela se na uzvisinu sa spomenikom Anđelu Duji, da se jave u program s mostom u podnožju.
Što će most značiti?
Što će ova građevina, neviđena još u Hrvatskoj, značiti za Palješac i jug Hrvatske?
Umirovljeni pravnik Vjekoslav Vierda, menadžer u turizmu i lokalnoj upravi iz Dubrovnika, koji živi u Žuljani s drugu stranu Pelješca, vidi samo pozitivne utjecaje mosta. Most smanjuje probleme koje su imali ljudi koji bi morali putovali kroz Neum.
- Uvijek sam morao čuvati račune ako nešto kupujem u Splitu, hoće li mi tražiti na granici ili neće, kaže.
Čuje, kaže, za pojedine strahove da će most otvoriti Pelješac masovnom turizmu, ali smatra da su neopravdane.
- Jedino strahujem hoće li most danas doista biti otvoren, jer su do sada neke faze otvarane i po nekoliko puta, domeće uz smijeh.
Osoba koja se predstavlja kao Srđan, seljak uz Primorja, smatra da su za most potrošeni ogromni novci i da za njim na postoji tolika potreba, da se mogla napraviti dobra cesta preko Neuma i preko Pelješca koja bi istinski preporodila poluotok, a da bi, primjerice tri puta kraći i šest puta jeftiniji most mogao biti izgrađen između Pelješca i Korčule, koji bi tome otoku donio novi život.
Po njemu, najveći razlog izgradnje mosta je mešetarenje položajnom rentom, koja je nastala prenamjenom zemljišta, a onda naravno da će domaći ljudi biti zadovoljni izgradnjom mosta. Upozorava da je izgradnja mosta nepovoljna za budućnost Neuma.
Vierda smatra da Neum nije izoliran gradnjom mosta.
Uostalom, Neum se više opredijelio izgradnjom brze ceste prema Stocu i unutrašnjosti BiH nego što je određen ovim mostom. Međutim, ta će cesta otvoriti BiH i za naš kraj, pa će naši mladi više ići studirati u Mostar, i za nadati se, donijeti nešto dobro tome kraju, a možda neki u njemu i ostati, kaže on i dodaje: Ne vidim štete od mosta, a korist će donijeti svima. A Hrvati u BiH i prije mosta imaju milijardu problema.
Neumljani se vesele
To potvrđuje i predsjednica Općinskog vijeća Neum Daniela Matić. Ona kaže da će Neum, koji za vrijeme špice sezone ima velikih problema s prostorom i prometom, biti pošteđen tranzitnog prometa i dodatnih čepova. Kaže da se ona, a i svi Neumljani, istinski raduju mostu na jednak način kao i građani Hrvatske. S tim, kaže, da imaju i prednost, jer iz Neuma na njemu mogu „odmarati“ oči.
Skreće pažnju na netom otvorenu brzu cestu Neum-Stolac, koja oslobađa Neumljane čekanja na granicama i povećava integriranost toga prostora.
Odbacuje kritike da je Hrvatska gradnjom mosta ostavila Hrvate Neuma, jer kaže da Hrvatska u ovom trenutku financijski podupire nekoliko projekata izgradnje školskih igrališta i centra za mlade u župi u Neumu.
Sasvim drugačije gleda na mogućnost da Neum postane destinacija kruzerskog turizma jer smatra da bi to imalo pogubne posljedice na ekologiju Neumskog zaljeva i Malostonskog zaljeva, koji su dio jedne cjeline.
Tanja Stanić, arhitektica iz Žuljane pozdravlja prometno povezivanje Pelješca, ali izražava bojazan da je most predimenzioniran, kao i sve pristupne ceste i prateća infrastruktura.
- Pelješac nema prostora za takvo nešto, sami to možete vidjeti, kaže i izražava bojazan da će se na Pelješcu početi graditi puno više i puno veći objekti, te da će biti sve više investitora.
- Zbog toga će ovdje biti teško kontrolirati održivi razvoj i ekološke standarde, a neće nažalost donijeti ni jeftiniji život poluotoku, zaključuje ona.
U Brijesti
Veliki broj policajaca i pomoćnih radnika angažiran je oko organizacije događaja.
Na mjestu gdje se most spaja s kopnom, veliki broj novinara, natjecatelja i folklornih društava. Kinezi se rado fotografiraju s domaćim djevojkama.
Odlazimo u selo Brijestu, oko tri kilometra daleko od mosta.
Mjesto, prema izjavama domaćina, ima oko 40-tak stalnih stanovnika, uzgajalište školjki, proizvođače vina i maslinovog ulja, jednu zapuštenu kulu iz doba Dubrovačke Republike, jedan kamp i jednu gostionicu. Neko vrijeme su umjesto od ljetnog turizma, živjeli od radnika koji su gradili most i pristupne ceste.
U hladu, ponad predivne uvale, pored starog mlinskog kamena za maslinovo ulje, razgovaramo s domaćinima i nadvikujemo se sa cvrčcima.
Antica Mojaš, rođena u Brijesti, kaže da most za ovo mjesto i za cijeli Pelješac znači neopisivo mnogo.
- Vidjeli ste kakve su nam ceste, pokazuje rukom na staru cestu koju vodi do Brijeste.
Protiv emocija nema „lijeka“
Uistinu, radi se o jednotračnoj cesti s rupama u asfaltu. Općenito, ceste po Pelješcu su loše, uske, krivudave, pune opasnih mjesta i provalija. I kad naiđete na komad pristupne ceste, oko koje stara cesta krivuda, djeluje gotovo nestvarno.
- Ovo je nama prozor u svijet, dodaje ona. Ali, slažem se, treba se boriti protiv negativnih posljedica, i u tome lokana zajednica mora prednjačiti.
Zagrepčanin Ivica Šušnjić briješki je zet koji redovito ovdje dolazi. On kaže da iz sasvim sebičnih razloga može reći sve najbolje o mostu, ali da se tu sebični razlozi nekim srećom poklapaju sa interesima cijelog društva.
Antičin muž Ivica Mojaš prisjeća se kad je 1992. na liniji današnjeg mosta organizirao komunikaciju brzim gliserima.
- Za mene je ovo emotivna stvar, kaže i nastavlja sadržajan pogled oči u oči, bez riječi. A protiv emocija nema „lijeka“.
Piše: Ivo Lučić