“Od osoba koje nemaju pravo ostati u EU-u tek se svaka treća vrati u zemlju podrijetla, a od njih manje od 30 posto dobrovoljno. Dobrovoljni povratak uvijek je bolje rješenje jer stavlja naglasak na osobu, djelotvorniji je te manje skup”, izjavila je povjerenica za unutarnje poslove Ylva Johansson.
Troškovi dobrovoljnog povratka ovise o pojedinačnoj situaciji, a uključuju putne troškove, pomoć povratniku u gotovini i u naravi i, prema potrebi, paket mjera za reintegraciju. S druge strane, prisilno vraćanje uključuje dodatne troškove, kao što su zadržavanje prije udaljavanja, angažiranje pratitelja za prisilno vraćanje i drugi posebni aranžmani prije, tijekom i nakon vraćanja. Služba Europskog parlamenta za istraživanja procjenjuje trošak prisilnog vraćanja na 3414 eura, a dobrovoljnog povratka na 560 eura po osobi. Prosječni okvirni troškovi vraćanja iz zemalja tranzita procjenjuju se na otprilike 2500 eura po osobi.
Prema prijedlogu strategije, Frontex bi imao ključnu ulogu u svim fazama postupka dobrovoljnog postupka i reintegracije.
Osobama koje nemaju pravo boravka u EU-u općenito se daje vrijeme za dobrovoljni odlazak u skladu s odlukom o vraćanju, najčešće od 7 do 30 dana. Tijekom tog razdoblja nadležna tijela odluku smiju izvršiti samo ako utvrde rizik od bijega ili sigurnosni rizik. Povratnicima tijekom cijelog postupka pomažu profesionalni savjetnici za vraćanje, koji s osobama koje se odluče vratiti raspravljaju o različitim mogućnostima i njihovim posljedicama te sagledavaju mogućnosti potpore vraćanju i reintegraciji.
Dobrovoljni povratak i reintegracija bitan je element cilj novog pakta o migracijama i azilu, koji je Komisija predstavila u rujnu prošle godine.
Novi pakt o migraciji i azilu predviđa fleksibilniji mehanizam solidarnosti među članicama i omogućava onim članicama koje ne žele primati azilante da daju svoj doprinos tako što će preuzeti obvezu vraćanja nelegalnih migranata.
Novi mehanizam solidarnosti treba uvesti pravedniji pristup sustavu azila, koji će održavati različite izazove zbog različitog zemljopisnog položaja i osigurati da svi pridonose kroz solidarnost tako da teret prihvata nereguliranih dolazaka ne snosi samo jedna zemlja članica nego EU u cjelini.
Europska unija već godinama pokušava promijeniti svoju politiku azila nakon velikog priljeva migranata 2015. i 2016. godine.
Raniji prijedlog Komisije za reformu Dublinske uredbe iz svibnja 2016. nije prošao zbog protivljenja dijela zemalja članica obvezujućim kvotama za raspodjelu izbjeglica.
Komisija je tada predložila uvođenje automatskog mehanizma raspodjele tražitelja azila po zemljama članicama u slučajevima kada u vanjskim članicama naglo poraste broj izbjeglica.
Tim se prijedlogom željelo olakšati teret s kojima se suočavaju južne članice EU-a Italija i Grčka u koje izbjeglice prvo ulaze. Prijedlog je naišao na žestok otpor u nekim članicama, posebice u Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj.