Rezultati istraživanja temelje se na anketi provedenoj 2015. godine na stratificiranom uzorku od 2000 građana, a pitanja su se odnosila na razdoblje od 12 mjeseci koje je prethodilo anketi, objašnjava autor Josip Franić s Instituta za javne financije.
Nije potreba nego obrazac ponašanja
Iako se polovica ispitanika pravdala da su razlog povlačenja veza duge liste čekanja, analiza pokazuje kako iza tih zloporaba sustava najčešće ne leži stvarna potreba nego je riječ o obrascu ponašanja što ga osoba demonstrira i u drugim sferama života, kaže autor.
To je jedan od od najproblematičnijih oblika nezakonitih radnji kojima je izložen zdravstveni sustav, ali konkretnija istraživanja o tome su do sada izostala, objašnjava se.
Rezultati od najmanje 17 posto sudionika su zabrinjavajući, ali bi nalazi bili mnogo porazniji da je kojim slučajem u obzir uzeto duže razdoblje.
Dobar dio građana zapravo bez previše razmišljanja prihvaća iskrivljene norme, stoga im je povlačenje veza u prvom redu stvar navike, smatra autor.
Žene su značajno sklonije povlačenju veza, dok dob nije značajna odrednica. Kod osoba iz većih kućanstava postoji izraženija tendencija k instrumentalizaciji prijateljstava i poznanstava, dok se nezaposleni znatno rjeđe odlučuju na to.
Također, čini se da financijska situacija nema nikakvu ulogu u toj praksi, a isto vrijedi i za tip naselja u kojem pojedinac živi, ističe Franić.
Obrazovanje, kazne i povećanje transparentnosti
Stvaranje kritične mase takvih pojedinaca nagnalo je mnoge poštene građane na istu strategiju, jer bi u protivnom bili primorani snositi posljedice tuđega ponašanja.
Iako se tek neznatan udio takvih interakcija može kategorizirati kao podmićivanje, nesagledive su njihove posljedice na sustav zdravstvene skrbi i društvo općenito.
Osim potkopavanja temeljnih načela učinkovitosti, pravednosti i jednakosti pristupa zdravstvenoj zaštiti, nepoštena praksa razorno utječe na osnovno vezivno tkivo svakoga civiliziranog društva, a to je povjerenje.
Dugoročno rješenje problema zahtijevat će silne napore oko osvješćivanja građana o svim štetnim stranama takva ponašanja, što će pak biti teško ostvarivo bez konkretnijih reformi odgojno-obrazovnoga sustava, smatra autor.
S druge strane, u kratkom roku fokus mora biti stavljen na pružatelje takvih usluga, pa se represija nameće kao jedna od mogućih opcija.
Povećana transparentnost bi nedvojbeno rezultirala smanjenjem učestalosti takvog ponašanja, a nedostatak transparentnosti zapravo i jest temelj za rasprostranjenost mnogih neetičnih radnji u hrvatskom zdravstvu, zaključuje Franić.