Razvijen na osnovi FIAT-a 124, najboljeg europskog automobila 1965. godine, taj automobil je revolucionirao sovjetsko tržište i stekao fanove širom svijeta.
Donoseći priču o Žiguljenki, Ria Novosti podsjećaju da je sovjetska vlada dozvolila stanovništvu kupnju automobila još početkom 1950-ih, ali malo sovjetskih građana to si je moglo priuštiti. U prodaji su bili samo skupa "Pobjeda" i povoljniji, ali užasno oskudni "Moskvič".
Sredinom šezdesetih godina, u okviru "politike poboljšanja narodnog standarda", donesena je odluka o izgradnji pogona za masovnu proizvodnju automobila i pokretanju razvoja modela stvorenog na temelju visokokvalitetnog inozemnog uzora. To je omogućilo naglo ubrzanje razvoja, uštedu resursa i otvaranje mogućnosti izvoza.
Izbor osnovnog stranog modela povjeren je NAMI Institutu, čiji su stručnjaci proveli opsežna ispitivanja automobila Ford, Peugeot, Renault i FIAT. Odluka je pala na FIAT 124, koji je 1965. godine proglašen automobilom godine u Europi.
Očito je bilo i političkih motiva, budući da je Kremlj imao dobre odnose sa socijalističkom talijanskom vladom.
Što se tiče samog automobila, bilo je problema - tijekom testiranja FIAT-a 124 pojavile su se pukotine na spoju krova i nosača, a kućište stražnje osovine puklo je. Na zimskim cestama posipanima pijeskom i solju kočione pločice istrošile bi se nakon nekoliko stotina kilometara.
Vlada je ipak naredila uzeti talijanski automobil kao osnovu. Ruski stručnjaci uz ostalo su preradili su mjenjačku kutiju, prednje i stražnje ovjese, kočnice i ojačali karoseriju.
Rezultat je bio udoban, pouzdan i relativno jeftin automobil, prilagođen za uporabu u ruskim uvjetima.
Pripreme za proizvodnju počele su 1966., a dijelove je isporučivalo više od 840 domaćih dobavljača, kao i tvrtke iz Njemačke, Italije, Velike Britanije i Francuske.
Tvornica u Tolijatiji na Volgi bila je najveća u Europi: površine 600 hektara i duljine glavne zgrade 1400 metara. Inženjeri su se šalili da se pogledom na nju može primijetiti zakrivljenost Zemljine površine. Procijenjeni kapacitet proizvodnje bio je 600 tisuća automobila godišnje, a zaposlenih je bilo 123 tisuće.
Gradnja tvornice okončana je 1970. godine, kada su s trake sišli prvi primjerci modela Žiguli koji je potpuno izmijenio sovjetsku industriju osobnih automobila.
Opravdane su i izvozne ambicije te se Žiguli u inozemstvu pod markom "Lada" (uz izuzetak Švedske gdje se prodavala pod robnom markom VAZ), pojavila već 1971. godine. Izvozne Lade prolazile su dodatnih četrdesetak provjera, a ako bi se pojavila greška ili kvar, bile bi preusmjeravane na domaće tržište.
Unatoč trudu, Lada nije dosezala zapadne standarde, pa je u Finskoj osnovana kompanija "Konela" koja je dovodila "kopjejke" u potrebno stanje. Finske verzije bile su znatno bolje od onih koje su sišle s montažne trake VAZ-a.
Sve u svemu, Lada se mogla pohvaliti izvrsnom vrijednosti za novac na međunarodnom tržištu. Naime, obiteljski automobili tipični za to vrijeme bili su skuplji. Osim toga, Ladu je bilo lako pokrenuti po hladnom vremenu i dobro se nosila s lošim cestama. Rezervni dijelovi također su bili jeftini, a zahvaljujući jednostavnom dizajnu vlasnik je mogao sam popraviti automobil, ako je potrebno.
Godišnje je u Finsku dopremano deset do petnaest tisuća Lada, a zatim su mnoge odlazili u druge europske zemlje. Za pet godina izvoz sovjetskih automobila udvostručio se - do 300 tisuća.
Lada-1200 bila je dobro poznata u Kanadi, Novom Zelandu, Njemačkoj, Austriji i Švedskoj. U Velikoj Britaniji automobil je isporučivan s volanom na desnoj strani.
Sredinom sedamdesetih godina Lada je postala najprodavanija u Finskoj. U trenutku raspada SSSR-a, zemlja je imala više od 130 tisuća tih automobila, a isto toliko bilo ih je u Velikoj Britaniji. Ukupno je do zatvaranja proizvodnje proizvedeno oko 4,8 milijuna automobila Žiguli, odnosno Lada.