To je jedna od tvrdnji iz eseja kojim je profesorica antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odgovorila na pitanje Hine kako kulturne zajednice primaju i oblikuju činjenicu da su epidemije najveći poznati uzročnik masovnih smrtnosti među ljudima, a da je taj neprijatelj uvijek ostajao nevidljiv.
Bilo da se radi o povijesnim situacijama s kojima nemamo neposrednog doticaja, a to su gotovo sve epidemije u Europi, ili suvremenim epidemijama u Africi, one uvijek dovode do prekida normalnosti i uvijek distorziraju odnosno izobličuju društvenu strukturu.
Distorzija društva je neminovna jer u epidemijama nestaje dio njezine populacije, zatim one redefiniraju ekonomiju društva, a često i političku strukturu i odnose moći, kaže antropologinja Bukovčan.
Zato bez obzira na to kada se u povijest dogodila epidemija, koju je populaciju zahvatila i u kojoj kulturi, tri ključna pitanja ostaju kulturno definirana u svakom društvu, a to su pitanje uzroka ili "krivca", pitanje odgovornosti, te pitanje kontrole te epidemije, kaže.
Epidemije kao vanjski neprijatelji
Sva se društva oslanjaju na svoj normativni red, a epidemije ovakvih razmjera su taj red ne samo dovodile u pitanje nego i vrlo često zauvijek mijenjale. Zajednice na epidemije gledaju kao na vanjskog neprijatelja, odnosno na nešto što se ne bi ni dogodilo da nije bilo Drugih. Iako je neprijatelj medicinski nevidljiv, kulturno uvijek dobije lice i narativ, dodaje prodekanica Filozofskog fakulteta.
Kad su u pitanju recentnije epidemije 20. stoljeća, primjerice HIV/AIDS i ebola, važnu ulogu igra položaj biomedicine unutra tih kultura. Međutim, položaj medicine u Africi je vrlo problematičan jer ona ondje dolazi kao kolonijalno naslijeđe i stanovništvo ostaje samo nijemi pacijent, kaže Bukovčan. Biomedicina ne korespondira s njihovim svjetonazorom pa kulturni narativ vezan za epidemije AIDS-a i ebole bijelog čovjeka u svemirskim bijelim odijelima vidi dvostruko: i kao moćnog spasitelja i kao ključnog krivca.
Problem epidemije ebole iz 2014. i 2015. u Zapadnoj Africi otkrio je jasno i taj strašni distorzivni i uništavajući efekt epidemija jer su njezine posljedice bile katastrofalne upravo za najranjiviji, najsiromašniji dio populacije velikih zapadnoafričkih gradova, iako nas javno zdravstvo uči da virusi jednako napadaju bogate i siromašne.
Ljudima koji su živjeli u slumovima, a preživljavali su od vrlo nisko plaćenih, neredovitih, prekarnih poslova, često na crnom tržištu, "ostanak doma" značio je sigurnu smrt - ne od ebole. Slično se upravo događa u velikim gradovima Indije u epidemiji Covida-19, upozorava Tanja Bukovčan.
Pitanje uzroka i krivca
Jedno od najvažnijih kulturno definiranih načela ponašanja u epidemijama je pitanje uzroka, odnosno "krivca". S otkrićem patogenih organizama čini se da je to pitanje zauvijek riješeno u našem društvu. Međutim, nije. Znanstveni diskurs nije kulturni diskurs, odnosno nije kulturni narativ i nikada to neće ni postati. Bar u ljudskim društvima kakva možemo zamisliti sada, ističe.
Brojni primjeri pokazuju da ljudi ne prihvaćaju vezu između cijepljenja i patogena, i to ne bih povezivala s racionalizacijom ili iracionalizacijom života, jer ne postoji racionalan i iracionalan život, kao ni društva.
Bukovčan smatra da slično u svakodnevici raspravljamo o Covidu-19. Znanstvenici kojima vjerujemo, a vjerujemo i našem Nacionalnom stožeru civilne zaštite, govore da se još ne zna mnogo o virusu i ostaju znanstveno oprezni - ali mi "znamo sve"!
Poznajemo koliko je virus velik, na kojim podlogama živi ili ne živi i koliko dugo, koliko mu visoka ili niska temperatura smeta, koga ubija ili ne, poznajemo "doktore koji rade u Americi, Kini i koji su otkrili pravu istinu" i sl., kaže ona i zaključuje da ljudi ostaju pri svome narativu, pri svojoj istini o svijetu, ma koliko god ona bila u sukobu sa znanstvenom istinom.
Utjeha kao dio rješenja
Ne radi se tu samo o fake newsu i tome da su neki od nas "lakovjerni", ili neobrazovani, pa lakše u takve informacije vjeruju. To je gruba simplifikacija i stigmatizacija. Nama svima je kulturni narativ potreban jer njima uspostavljamo bar neku vrstu kontrole. Ako nad nečim možemo uspostaviti naraciju, tome dajemo značenje i smisao, kaže antropologinja Bukovčan.
Važno je da je taj narativ nama olakšava razumijevanje i slijed događanja, kaže ona i navodi primjer telefonskog razgovora dvoje petogodišnjaka ovih dana u kojem je svaka druga rečenica počela sa: "Kad prođe korona, ja ću….".
Kulturni narativi u uzroke velikih epidemija vrlo često uključuju i moralno rezoniranje. Za kugu su bili vezani narativi o božjoj kazni koja je slijedila nakon što su je ljudi svojim ponašanjem zaslužili, ne samo u našoj kulturi, nego i u mnogim izvaneuropskim društvima.
Samo je po sebi razumljivo da se takvi narativi i u našem društvu smještaju u područje religije. Tražeći objašnjenje, ali i utjehu, sigurnost, te kontrolu koju smo izgubili, rješenje ćemo naći u religiji, objašnjava.
Ona navodi niz primjera duhovne komunikacije, mahom putem medija, koja je ovih dana vrlo intenzivna. Imate mogućnost općeg oprosta putem televizijskoj ekrana koji dijeli sam poglavar Katoličke crkve, Facebook mogućnost iscjeljivanja jednog od najtajnovitijih iscjelitelja u Hrvatskoj, mise pentakostalaca u Americi koje su ovih dana masovnije i posjećenije nego ikada bez obzirna na sve zabrane, napore afričkih tradicijskih iscjelitelja na zaustavljanju ebole koji su uključivali i skidanje uroka, ali i aktivnu suradnju s Crvenim križem, iako izgledaju ekstremno… svi oni nam daju utjehu, sigurnost i kontrolu usred tih pošasti.
Odgovornost pojedinca za zajednicu
Drugo veliko pitanje koje je u temelju svih kulturnih shvaćanja i prihvaćanja epidemija je pitanje odgovornosti. Dijelom je vezano i uz stvoreni ili stvarni uzrok ili krivca, ali većim dijelim zapravo definira kako si kultura, društvo ili pojedinac mogu pomoći. To postaje središnje pitanje odnosa društva i pojedinca, odnosno stvaranje uvjerenja da mi sami nešto možemo učiniti, objašnjava Tanja Bukovčan.
Kulturni odgovor je uvijek bio obavezno mijenjanje ponašanja pojedinaca, od eventualnog izbjegavanja "opasnih" mjesta ili pojedinaca, kako god oni bili definirani, preko prelaska na neku drugu prehranu, prestanak jedenja majmuna, do promjene ili usvajanje novih higijenskih navika. U svima njima uvijek je postojala zajednička svijest da epidemija pogađa pojedince, ali ubija i populacije.
Isti mehanizam zapravo je središnji u narativu koji smo, čini se, ipak svi usvojili u vezi s Covidom-19, a to je da smo osobno odgovorni svojim ponašanjem za manje ili više uspješno preživljavanje zajednice, kaže ona.
Centralno je pitanje kontrole
Treće, možda centralno pitanje je pitanje kontrole, jer za vrijeme epidemija ljudska društva nemaju nikakvu kontrolu nad sobom. Tu se kulturni mehanizmi uspostavljaju dvojako, kao pokušaj uspostavljanja kontrole nad epidemijom, ali i kao mehanizmi kontrole nad populacijom koja se mora pridržavati obveznih, propisanih načina ponašanja, kaže Tanja Bukovčan.
Ona podsjeća na riječi francuskog filozofa Michela Foucaulta, koji je u svom djelu "Rađanje klinike" prije 50-ak godina, kaže, proročki opisao ovaj svijet u doba korone. Doslovce je opisao kako će ljudi u redovima stajati za koje namirnice i tko će koga kontrolirati.
Pratim, brojni antropolozi svakodnevno pišu i analiziraju trenutnu situaciju, baveći se politikama i narativima krize, problemima javnog zdravstva i pojedinih zdravstvenih sustava, idejama socijalne kohezije i solidarnosti, pitajući se što se mijenja s koronom, što ostaje trajno - i gdje je kraj.
U svakom slučaju, kraj postoji. Zaboravili smo ono što nas je Andrije Štampar o higijeni učio prije sto godina i sada to ponovo usvajamo, kaže antropologinja medicine Tanja Bukovčan i zaključuje: Kada nakon puno dana s grickalicama pred ekranima izađemo iz kuća, s nekoliko kilograma više, možda s višim tlakom, zaboravit ćemo na pranje ruku, nego ćemo se brzo prisjetiti onoga što smo prije epidemije smatrali "zdravim životom" i prionuti na "popravljanje" naših ponašanja. I tako u krug.
Piše: Ivo Lučić