Okosnica manifestacije "Trag u beskraju" dva su koncerta. Prvi, na prvu godišnjicu njegove smrti je ujedno i središnji - na velolučkoj Pijaci ispred crkve sv. Josipa u 21,30 sati, te drugi s jazz predznakom zakazan za 31. srpnja.
Oliver Dragojević prije točno godinu dana izgubio je bitku s teškom bolesti, nakon što mu je godinu ranije dijagnosticiran rak pluća. Iza sebe je ostavio suprugu Vesnu, sinove Dina, Davora i Damira te petero unučadi, ali i brojne ožalošćene kolege s estrade među kojima je bio omiljen.
Na ispraćaj u Split stiglo je nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su napravili spektakl.
Katamaran s njegovim tijelom isplovio je u pratnji brodova Lučke kapetanije, MUP-a i Hrvatske Ratne Mornarice, uz bakljadu, sirene i brecanje velikoga zvona sa zvonika Svetoga Dujma, a više od 500 brodica ga je pratilo do njegove Vele Luke. Torcida se od njega oprostila uz 70 upaljenih bengalki i veliku Oliverovu sliku koju su spustili sa zvonika crkve sv. Duje.
U Veloj Luci je pokopan 2. kolovoza prema vlastitoj želji, a mještani su se od omiljenog sugrađanina opraštali danima ostavljajući cvijeće ispred njegove rodne kuće. Posljednji pozdrav Oliveru uputio je i cijeli državni vrh, a 31. kolovoza 2018. proglašen je Danom nacionalne sućuti.
Oliver je rođen u Splitu 7. prosinca 1947., a svoje djetinjstvo proveo je u Veloj Luci na Korčuli. U glazbu se zaljubio već u djetinjstvu, i to nakon što mu je, kako je ispričao u jednom intervjuu, otac Marko poklonio usnu harmoniku uz koju je zabavljao djecu iz svoje ulice i putnike na brodu od Splita do Vele Luke na Korčuli.
Kamen temeljac jedne od najuspješnijih karijera u nas postavljen je na splitskim festivalima šezdesetih, sedamdesetih. U estradne vode uplovio je 1963. godine kao pjevač i klavijaturist poznatog splitskog benda Batali.
Četiri godine kasnije na nagovor Zdenka Runjića kao debitant se pojavio na Splitskom festivalu. Izveo je Runjićev "Picaferaj", a izvedba mu tada nije osigurala prolazak u finale.
Oliver se tada povlači s Prokurativa i priključuje se Dubrovačkim trubadurima, a ubrzo sudjeluje i u osnivanju popularne grupe More. Povratkom na Splitski festival 1995. godine njegova karijera doživljava zamah izvedom Runjićeve pjesme "Galeb i ja".
Slijedili su vječni hitovi od "Vjeruj u jubav", "Malinkonija", "Skalinada", "Oprosti mi, pape", "Karoca", a poslije "Cesarica", čime je postao strasno obožavan među najširom publikom i kritikom.
Osvojio je čak osam Porina, kao i odličja Reda Danice s likom Marka Marulića. S više od 50.000 primjeraka album "Dvi, tri riči" 2000. godine dosegao je platinasto izdanje.
U bogatoj 50-godišnjoj glazbenoj karijeri iza njega stoje 23 studijska albuma, brojne kompilacije, nagrade struke i publike te koncerti u najpoznatijim svjetskim dvoranama kao što su newyorški Carnegie Hall, londonski Royal Albert Hall, pariška Olympija, Opera Houseu u Sydneyu.
Posljednji koncert održao je u splitskom HNK na koncertu pod nazivom "Vjeruj u ljubav", koji je bio u znaku borbe protiv raka.
Uoči prve godišnjice smrti tog istaknutog hrvatskog glazbenika u pulskoj Areni, u sklopu 66. Pulskog filmskog festivala prikazan je dokumentarni film o njemu "OLIVERovih 70 - Mala priča o velikom glazbeniku i njegovom posljednjem koncertu".
Redatelji filma su Branko Drakulić i Lea Dekleva, a film je nastao iz materijala snimljenih uoči i tijekom slavljeničkog koncerta u Zagrebu "OLIVERovih 70" sa zagrebačkom filharmonijom.