Ivana Popović (1968. - 2016.) jedna je od najintrigantnijih hrvatskih suvremenih umjetnica koja je svojom preranom smrću ostavila neobrađen, nesistematiziran i javnosti nedovoljno poznat opus, ističe se u najavi izložbe MSU-a. Stvaralaštvo te umjetnice nikada se nije moglo klasično kategorizirati, no u njemu se "zrcali postmoderni duh vremena te snažna kreativnost i zaigranost duha".
"U svom radu, bilo umjetničkom ili modnom, nikada nije bila žrtva konvencija koje nam nameće društveni i kulturni kontekst. Svježom i hrabrom energijom provocirala je domaću publiku, spontano je radila interdisciplinarno i intermedijalno pa je teško danas napraviti jasnu razliku između njenog kostimografskog, modno-dizajnerskog, kiparskog i performativnog rada", napominje se.
Kako je sama objašnjavala u intervjuima, primarno se odlučila izražavati kroz modu jer odjeću smatra "najzdravijim medijem", u kojemu se ljudi najbolje nađu. "Draže mi je da netko ono što sam mu napravila ne skine, nosi, voli i ljubi nego da moj kip stoji na kakvom trgu.", izjavila je.
Popović je diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1993. godine i još je tijekom studija djelovala na nezavisnoj suvremenoj kazališnoj sceni kao voditeljica kazališnih skupina - Studio kinetičke figurativne skulpture "Linija manjeg otpora“ i Virus Teatar Michelangelo. Tada je proglašena zvijezdom zagrebačke off-scene zbog iznimno originalnog i nekonvencionalnog pristupa.
Već od prvih izvedbi (revija šešira u Kulušiću 1989., predstava Ribizl bomba na Eurokazu 1991.) razabiru se neki stalni elementi koji će trajno obilježiti njezin rad - s jedne strane to su sklonost igri, parodiji, travestiji i ironiji, skulpturalnosti kostima i preobrazbi tijela kostimom, a s druge su vidljive naznake njezina središnjeg umjetničkog i životnog načela, tzv. "etike estetike“, umjetničkoga aktivizma u skladu s kojim je kritički sagledavala, preispitivala, i ismijavala mnoge društvene fenomene poput nametnutih jednoobraznih standarda ljepote i odijevanja, nacionalizma, etno-kiča i malograđanštine.
Njezin kostimografski opus broji više od dvadeset predstava u Sloveniji i Hrvatskoj (na predstavama Montažstroja, Dragana Živadinova, Marka Peljhana, Ivice Buljana, Krešimira Dolenčića, Ivana Lea Leme i drugih).
Performansima upozoravala na ovisnost o modnim trendovima
Na području modnog dizajna, od samih je početaka djelovala neovisno o lokalnoj modnoj sceni, neopterećena svjetskim trendovima, svu odjeću šivala je sama, naglašavajući rad s prirodnim materijalima, ručno je bojala i oslikavala tkanine.
Po njezinim riječima, šivanju je pristupala kao čistom kiparstvu: "pogleda čovjeka, skinem mjeru i napravim mu oklop. Ne prati modne trendove nego ljude i društvo." Od mnoštva projekta u tom se smislu ističe igrokaz i performans Žrtva mode kojim je na novi način interpretirala vječno aktualnu temu ovisnosti o modnim trendovima i kompulzivnoj potrošnji.
U 15-ak godina realizirala je više projekata posvećenih tom fenomenu. Prvi je bio modni igrokaz 1993. na Trgu bana Jelačića kada su se sudionici onesvijestili i nepomično ležali na pločniku, a prikaz modne procesije iz 1995. u MSU pod nazivom "Madona: Ja sam trudna, Ja: Ja sam žrtva mode!", dobio je globalnu vidljivost emitiranjem na MTV-u u emisiji Pulse.
Kao konceptualno i vizualno najintrigantniji izdvaja se fotografski performans naturalističkog karaktera predstavljen na 1. PechaKucha Night u Zagrebu 2009. s ekspresivnim i upečatljivim scenama izranjavanih i 'mrtvih' tijela.
Iz MSU-a ističu kako će njezin doprinos ostati zapamćen kao rijedak primjer autonomnog i radikalnog redefiniranja okvira i mogućnosti djelovanja na polju modnog dizajna. "Njeni performansi, modne procesije i ad hoc revije odlikovale su se originalnošću, ali i kritičnošću. Ustrajno se odupirala konvencijama modnog sustava i elitne kulture pa je kod javnosti izazivala oprečne reakcije, od oduševljenja do negodovanje i kritike", podsjeća se.
U vizualnoj umjetnosti ostvarila je raznorodan opus: slike, kolaže, crteže, skulpture, instalacije, ne istražujući forme, već prikaz trenutka i doživljaja, prijenos emocija i priče s čovjekom i prirodom kao izvorom nadahnuća. Modelirala je u glini, a pamte se njezinih 10 000 figurica Promatrača iz razdoblja dok se borila s bolešću, a koje su predstavljene u stalnom postavu Zbirke u pokretu MSU-a.
Izložbu će pratiti monografija, bogat diskurzivni edukativni program te radovi studenata Tekstilno tehnološkog fakulteta u Zagrebu i učenika Aranžersko – scenografskog odjela Škole primijenjene umjetnosti i dizajna inspirirani njenim stvaralaštvom.
Autorica i kustosica izložbe, kao i urednica monografije je Nataša Ivančević, muzejska savjetnica i pomoćnica ravnatelja MSU. Suradnici i autori tekstova u katalogu su Vladimir Stojsavljević, Suzana Marjanić, Martina Petranović, Lea Vene, Ivan Salečić, Dragan Živadinov.
Studenti dramaturgije Akademije dramske umjetnosti na otvorenju izložbe izvest će plesni performans "Žrtva mode", najavljeno je iz MSU-a.
Izložba će biti otvorena do 28. travnja.