Prema standardnoj ekonomskoj teoriji rast plaća trebao bi pratiti rast produktivnosti, ali u Europi od 2000. do 2016. to nije bio slučaj.
U Mađarskoj, Rumunjskoj, Portugalu i Grčkoj realne plaće su pale u posljednjih 16 godina, dok je produktivnost rasla. Produktivnost je porasla tri puta više od rasta plaća u Njemačkoj, Irskoj i Hrvatskoj, a dva puta više u Poljskoj, Belgiji i Austriji.
U EU28 produktivnost rada 2016. bila je 10,5 posto realno veća nego 2000. , dok su plaće veće samo za 2,45 posto.
"Rast plaća zaostaje već godinama. Velik jaz između rasta produktivnosti i rasta plaća čvrsti je dokaz potrebe za rastom plaća diljem EU-a", kaže Esther Lynch, glavna tajnica ETUC-a.
"Mora doći do poštenih kolektivnih pregovora između sindikata i poslodavaca diljem Europe kako bi se osjetno povećale plaće. Vlade i institucije EU-a trebale bi učiniti sve što mogu kako bi omogućile i potaknule kolektivne pregovore", dodala je Lynch.
Europski sindikati ističu da treba učiti od zemalja članica u kojima su plaće rasle više od produktivnosti. To je slučaj u Danskoj i Švedskoj, gdje zdravi ekonomski razvoj i visoka konkurentnost idu ruku pod ruku s rastom plaća.
U nekim zemljama srednje i istočne Europe, Češkoj, Latviji, Litvi i Estoniji plaće su također rasle brže rasle od produktivnosti, ali relativna razina plaće u tim zemljama još uvijek je niža od relativne razine produktivnosti, u usporedbi s EU15.
Sindikati ističu da radnici ne dobivaju pravedni udio u proizvedenom bogatstvu ako plaće ustrajno kaskaju za produktivnošću te da to nije samo duboko nepravedno nego je i ekonomski štetno.
Slabi rast plaća smanjuje potrošnju, jer su plaće i dalje glavni izvor prihoda kućanstava, a privatna potrošnja predstavlja najveći dio agregatne potražnje.
Stoga slabiji rast plaća od rasta produktivnosti znači da prihodi od plaća ne rastu, a slijedom toga ne raste ni potrošnja, koja je jedan od glavnih elemenata BDP-a, navode sindikati.