Uz Radaušev opus skulptura, medalja i slikarstva, predstavljeno je i njegovo pjesništvo.
Slava Raškaj i Juraj Križanić dio su osebujnih likovnih interpretacija tragičnih sudbina iz hrvatske umjetničke prošlosti koje je Radauš predstavio 1961. godine u svom ciklusu „Panopticum croaticum“, a s obzirom na svoje šire ozaljsko podrijetlo, retrospektivna hrvatska mini-turneja počela je upravo u Starom gradu Ozlju u organizaciji Udruge likovnih umjetnika Fortuna-Art, Zavičajnog muzeja Ozalj i Grada Ozlja, čija je gradonačelnica Gordana Lipšinić i otvorila izložbu.
Kiparica Mirjana Drempetić Hanžić Smolić opisala je Vanju Radauša kao stvaraoca eruptivnog duha u potrazi za snažnom i dojmljivom ekspresijom, dramatskim i često tjeskobnim i dojmovima u likovnom izrazu od kipova, crteža, grafika, slika i fotografija, ali i kao autora manje poznatog pjesničkog opusa.
Patriotizam, ratnu tragiku, povijest, erotiku i djetinja sjećanja, svoja predviđanja i tjeskobna razmišljanja o smrti, prisutne u njegovom pjesništvu, kazala je Drempetić Hanžić Smolić, Radauš je kao motive nalazio i u svojem najpoznatijem, kiparskom opusu, čime s razlogom postaje jednim od najplodnijih i najkvalitetnijih autora hrvatske umjetnosti 20. stoljeća.
Sugestivne spomeničke plastike, komorne skulpture u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci, te medalje malog formata, dio je kiparskih formata kojima je Radauš najpoznatiji široj javnosti. Njegov senzibilitet za tragediju ratnih događanja izražava se kroz grafičke mape „Mi pamtimo“, ciklus grafika i kolorirane plastike „Danse macabre“ inspirirane građanskim ratom u Španjolskoj, posebno je erumpirao velikom izložbom ciklusa skulptura „Tifusari“ otvorenom u Zagrebu 1958. godine, rečeno je.
Osjećajem za empatiju i velim senzibilietom za sirotinju i one koji trpe učinke te strašne bolesti, po nekima je pandan poemi „Jama“ Ivana Gorana Kovačića, istaknula je Mirjana Drempetić Hanžić Smolić.
Izložba „Vanja Radauš-Retrospektiva 2018.“ bit će u Ozlju otvorena do 15. travnja, a onda će biti postavljena u Svetom Križu Začretju, Klanjcu, Dubrovniku, Zagrebu.
Vanja Radauš rođen je 1906. u Vinkovcima, diplomirao je 1930. na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu te bio profesor na ALU od 1945. do 1969., gdje je vodio Majstorsku radionicu za kiparstvo. Na početku karijere stvarao je pod utjecajem I. Meštrovića te A. Rodina i É. A. Bourdellea. Zanima ga široki raspon tema socijalne tematike i teatralnih gesta preko suptilnih lirskih ugođaja do dramatičnih i monumentalnih ekspresionističkih izraza, kao i teme vezane uz tragične sudbine protagonista hrvatske kulturne povijesti poput V. Karasa i Slave Raškaj. Izveo je nekoliko spomeničkih rješenja, te mnogobrojne biste i nadgrobne spomenike. Radio je i medalje (Dr. Ante Starčević, 1943.) ukupno 27 medalja. Izradio je ciklus crteža tzv. decalcomanije (akvarel, tempera) koje prethode hrvatskoj apstraktnoj umjetnosti lirske orijentacije. Osim kiparstva bavio se pisanjem i slikanjem, izdao je dvije zbirke poezije. Za svoj umjetnički rad donio je i niz nagrada i odličja.Umro je 1975. u Zagrebu, pod tragičnim okolnostima. Stručni kritičari rangiraju ga među najbolje hrvatske kipare.