Rođena u Nigeriji 1974., Chika Unigwe u književnu se orbitu vinula u Belgiji, romanom "The Phoenix" objavljenim 2005., postavši jedna od najistaknutijih predstavnica suvremene flamanske književnosti. Danas živi u SAD-u, gdje predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Brown, i sva tri kontinenta doživljava kao svoj dom.
"Afrika je kontinent na kojemu sam se rodila, Europa je kontinent moje ljubavi, s Belgijom imam intimnu vezu, ali Nigerija je zemlja u kojoj se osjećam najviše 'kod kuće'", rekla je Unigwe u razgovoru za Hinu. "Pa opet, kad god odem u Belgiju, imam onaj osjećaj povratka kući. Isto mi se događa i s Amerikom, kad god sam malo duže odsutna", dodala je.
Podjednako je podvojena kad je riječ o jeziku na kojemu piše: u engleskom se osjeća najprirodnije – "To je moje prirodno spisateljsko mjesto – bolje razumijem jezične nijanse i mogu se poigravati onako kako to nikad ne bih mogla s nizozemskim" – no na svjetskoj se književnoj pozornici etablirala kao jedan od najprepoznatljivijih literarnih glasova afričkog podrijetla na književnim scenama Belgije i Nizozemske.
"U Belgiju me, kao što to obično biva, odvela ljubav. Još kao studentica upoznala sam visokog, zgodnog Flamanca i udala se za njega. Kad se on vratio u Belgiju, otišla sam i ja za njim", kazala je Unigwe.
Nakon dvadeset godina života u Belgiji, preselila je u Ameriku, koja joj je "ponudila priliku koja se ne odbija", a upravo kroz pisanje nastoji pomiriti svoje višestruke identitete.
"Književnost u prvome redu mora biti razonoda. Sve je ostalo – lekcije koje dijeli – usputno, slučajno. Ako ne ispunjava tu primarnu ulogu da razonodi, ukoliko ne funkcionira kao umjetnost, književnost se svodi na običnu propagandu, ili na novinarstvo", smatra autorica.
"Meni pisanje pomaže istražiti moje višestruke identitete; daje mi mjesto gdje mogu okupiti sve svoje različite dijelove i spojiti ih u cjelinu u kojoj se ne osjećam izgubljeno", dodala je.
Piše otkad zna za sebe, a svoju je prvu zbirku pjesama objavila još na drugoj godini studija. No, bile su to tek, kako kaže, studentske pjesme: "Samu sebe počela sam kao književnicu doživljavati tek nakon što mi je izašla prva knjiga", rekla je.
Chika Unigwe piše kratke priče i eseje, koje objavljuje u takvim prestižnim tiskovinama kao što su New York Times, The Guardian i druge, te je uvrštena u niz antologija. No, najpoznatija je po svojim romanima "The Phoenix" (2005.), uvršten u uži izbor za književnu nagradu Vrouw en Kulturr debuutprijs za najbolji romaneskni prvijenac ženskog autora, "On Black Sisters Street" (2008.), za koji je dobila najveću afričku književnu nagradu Nigeria Prize for Literature, te "Night Dancer" (2012.), uvršten u uži izbor za tu nagradu, i "Black Messiah" (2014.).
Za svoju je prozu dobila i nagradu BBC-ja za najbolju kratku priču; godine 2004. ušla je u uži izbor za nagradu Caine Prize for African Writing, a iste godine jedna je njezina priča uvrštena među deset najboljih na natječaju Millin Writers Award za najbolji prozni rad objavljen online.
Pišem o onome što me drži budnom noću
"Piscu je uvijek nevjerojatna čast i poticaj kad netko pročita njegovu knjigu i među mnogim drugima odabere baš nju za nagradu. Ja nisam osobito samouvjeren pisac; često sam se pitala ne bih li trebala odustati, a nagrade me odvraćaju od te ideje", rekla je Unigwe.
U svojim se romanima bavi temama kao što su migracija, usamljenost, prostitucija: "Pišem o stvarima o kojima čujem i kojima svjedočim, koje me noću drže budnom, kojih se nikako ne mogu otresti", kazala je.
To su teme koje je proganjaju jer ih vidi svuda oko sebe, ili ih i sama proživljava. "Biti imigrant podrazumijeva određenu vrstu usamljenosti. Nakon što sam preselila u Belgiju, bila sam nevjerojatno usamljena", rekla je.
Upravo su teme migracije i usamljenosti u središtu romana koji ju je proslavio, "The Phoenix", o Nigerijki koja živi u Belgiji, udana za Belgijanca. Nakon što izgube svoje jedino dijete, s gubitkom se suočavaju na različite načine.
Knjiga je ušla u povijest kao prvi roman flamanske autorice afričkog podrijetla, a Chika Unigwe ističe kako se za tu temu odlučila jer je željela pokazati kako, iako je bol univerzalna, način na koji se s njom suočavamo uvelike ovisi o našem kulturnom i vjerskom nasljeđu.
"U romanu, glavni lik prolazi kroz obred posljednjeg ispraćaja posve različit od onoga kakav bi ona željela; njezin je sin kremiran, što je tamo odakle ona dolazi tabu, a nakon pogreba prisiljena je izdržati karmine i slušati druge kako pričaju o nevažnim stvarima", pojasnila je autorica.
"Oduvijek mi se činilo kako mora biti teško tugovati u kulturi koja ne dopušta tugovati na prirodan način. Kako da se netko, kome je glasno plakanje posve normalan način suočavanja s gubitkom, natjera da priguši tugu i tiho jeca u maramicu? U trenutku kada joj je najpotrebnije nepatvoreno prepuštanje najprirodnijim nagonima, ona se mora ponašati neprirodno", dodala je.
Za knjigu o prostitutkama istraživala 'na terenu'
S kojim se posljedicama suočava žena koja se odbija pokoriti, u kulturi koja kažnjava žene koje ne prihvaćaju nametnuta ograničenja, tema je njezina romana "Night Dancer", dok se roman "On Black Sisters Street" bavi prostitutkama afričkog podrijetla koje žive i rade u Belgiji.
Autorica ističe da je za tu knjigu istraživala "na ulici": "To mi je iskustvo pomoglo razumjeti, do određene mjere, živote žena o kojima pišem, ali mi je također i otvorilo oči", kazala je.
Njena posljednja knjiga, "Black Messiah", posveta je istaknutom abolicionistu Olaudahu Equianu, nigerijskom robu koji je uspio otkupiti svoju slobodu i pridonijeti procesu ukidanja trgovine robljem.
Napisala je i dvije knjige za djecu, a trenutno radi na novoj zbirci kratkih priča o nigerijskim imigrantima u Belgiji, te piše roman čija se radnja odvija u Nigeriji.
Chika Unigwe jedna je od brojnih istaknutih domaćih i inozemnih gostiju ovogodišnjeg, 16. Festivala europske kratke priče (FEKP). Jedan od najstarijih europskih festivala posvećenih isključivo kratkoj književnoj formi ove je godine tematski posvećen portretu Europe danas.
Piše: Gea Vlahović