FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

Vranica planina: Tri dana nebeskih pašnjaka

ZAGREB, 3. srpnja 2016. (Hina) - Tri dana planinarenja Vranicom bila su sasvim dovoljna da se shvati zašto su minule kulture visoko vrednovale tu iznimno privlačnu srednjobosansku planinu, a uz to su priuštila neopisiva zadovoljstva.

Vranica sa sjevera okružuje veliku okuku Neretve. Geolozi i geografi tim imenom nazivaju niz od najmanje pet planina između Sarajeva i Gornjeg Vakufa  / Uskoplja: Ivan planinu, Bitovnju, Pogorelicu, Zec i Vranicu. Spaja ih slična građa, uvelike nastala vulkanskim djelovanjem. Pod ogromnim temperaturama i tlakovima, tamošnje su se stijene rastvorile u dûge minerala, pa je geolozi smatraju vrstom svoga raja.

U biologiji je poznata po bogatstvu flore i vegetacije: stručnjaci ističu da Vranica čuva trećinu poznate europske vegetacije, a karakteriziraju je brojni biljni endemi. Neki su poznati za uže područje Bosne, kao što su bosanska zvončika i vranička vrkuta, a neki isključivo za Vranicu, kao vraničko zvonce.

U njezinu podnožju razvijala su se naselja s dugom tradicijom koja je uvelike počivala na rudarstvu i metalurgiji. Stanovnici su je upredali u sliku darežljive svete planine. Premda je viša od dvije tisuće metara, ni jedan njezin vrh ne strši, pa se i zbog toga doima pitomo.

Na Pogorelici ne mole boga

Prvi od tri sunčana dana u seriji promjenjiva vremena prehodali smo od Dusine na istoku do Prokoškog jezera u srcu planine. Do planinarskog doma Pogorelica, čija se drvena zgrada na rubu šume poklopila krovom do poda, manje je od sata. Dok na njenoj terasi s domarom Zlatkom Ivišem Zebom i njegovim prijateljima ispijamo čaj, dio od desetak planinara ustaje i žestoko udaraju po vodi.

„Pa ja. Nisu došli boga molit“, opravdava domar što se sinoć malo popilo.

Dom Planinarskog društva Pogorelica iz Kiseljaka nudi sobe, mogućnost spremanja jela, tuševe s toplom vodom i ugodnu unutrašnjost. Prvi dom na ovom mjestu izgrađen je 1932.

Po golemom polukružnom proplanku Dusinjani obrađuju vrtove i sade krumpir ili bobičasto voće. Postaje nam jasno kuda su šumskom cestom pored nas prešli brojni traktori, freze i neregistrirani golfovi.

Ako netko od njih i radi negdje drugdje, ovo mu dobro dođe kao dopunska djelatnost, ali nažalost, u BiH trenutno rastu samo kladionice, kaže Zeba i tvrdi da zna primjere razaranja obitelji zbog ovisnosti o klađenju i kocki.

Vrbas počinje crtom na livadi

Sljedeća dva sata staza nastavlja kroz šumu, a potom izbija na travnati hrbat planine i njezin trag u padini pratimo pogledom dok ne postane nevidljiv.

Nismo još ni izvadili hranu za ručak, a sa sigurne udaljenosti se lajući približavao tornjak, upozoravajući, valjda, da se prema stadu u dolini dalje ne može. No nakon prvog zalogaja s paštetom, promijenio je ton, a nakon desetak minuta izvrnuo sve četiri u zrak.

Teškoće uspona s ruksakom teškim najmanje 30 kilograma zaboravio sam kad je iza mene zagrmjela skupina krosera. Utirali su puteve koje su ranije radili isključivo pješaci i stoka, strmo prema vrhovima, ne uvažavajući logiku ljudskog hoda.

Nakon nekoliko kilometara prelazila me skupina planinara iz Kaknja, ali polako pa smo uspjeli razmijeniti iskustva, utvrditi zajedničke prijatelje i zaželjeti novi susret.

Nekadašnji odbojkaš Hamza rano je ostao sam s djecom i kaže da ga je planina spasila, inače bi "puko“.

Na padini Šćita izvorčić započeo crtu koja vodi u dolinu. Tako počinje Vrbas, pa se izduži 250 kilometara do Save.

Novi izvor na koji smo uskoro naišli potvrdio je kako se za kratko vrijeme može postati ovisan o privilegiji izvorske planinske vode.

Na Prokoško jezero stižem prilično izmoren, u noć. Pokucao sam na prvi osvjetljeni prozor i unajmio skladnu jednoprostornu vikendicu. Gazda Sejo odmah upalio peć, donio čaj i s vrata dobacio: Jarane, spavaj do kad oćeš, samo izvuci klemu iz akumulatora. 

Stočari i Kuvajćani na Prokoškom jezeru

Vjetar je očistio jutro i iz pravca jezera donosio zvukove alatki i meketanje ovaca. Nužda u wc-u ispod kojeg klokoće božanski potok izazvala je kratku nelagodu, no sama riječ nužda kaže da izbora nema mnogo.

Stočar Alija Pugonja spred svoje kolibe tranšira janje za dvojicu mladih Kuvajćana. Oko jezera je aktivno nekoliko stada ovaca. Stada i turizam ovdje su našli svoj sklad.

Na pitanje proda li se ovako na jezeru stotinu janjaca, umirovljeni šumar odgovara: Ode više bolan, 200-300 janjadi! Svaki dan se kolje kad dođu Arapi. Reci ti njima da je meso 250 marki, a klanje dvajs, moli me Alija.

Jedan od dvojice s bradicama zahvaljuje i poziva me na kavu ili čaj u vikendicu na obali. Ima ih šest i tu su deset dana. Za Prokoško jezero su čuli na svojoj televiziji kad je državna delegacija BiH posjetila Kuvajt. Morao sam dalje.

Jedan od najljepših dijelova staze išao je preko vrhova koje spajaju visoka sedla odrezana sa sjevera u provalije. Pašnjaci su se smjenjivali s oljuštenim granjem izgorjele klekovine. Najveći vrh Nadkrstac, 2112 metra, ne strši nego je samo nekako ispupčen.

Staza silazi na šumsku cestu uz čiji se rub zapaža nekoliko rupa koje bi, po literaturi, mogle biti nekadašnji rudarski kopovi. Vranica se te prošlosti sjeća s puno toponima: Zlatno guvno, Crvene zemlje, Zlatan potok, Željeznica, Gvožđanska rijeka… 

U Planinarskom domu Rosinj domar Smajo Lendo otvorio ljetni ciklus za kojeg je dežurstvo neprekidno. Večeramo zajedno moju juhu od rajčica i njegov kravlji sir. Peć koja izgleda kao golemi kazan huči napunjena drvima.

A kako moreš bolan tako sam hodat? Voliš sam? Ma ja, nije opasno možeš samo naletit na živinu ako spava medvjed. Volim i ja hodat, ali posla kod kuće, pita i odgovara Smajo koji je, kaže, radio sve i svuda: bio drvosječa, kuhar, građevinski radnik, skupljao sve šumske plodove… Od države, kaže, nema šta očekivati, a planina mu je zdravlje.

Ja ne znam za doktora, potvrđuje svoju ispravnu sudbinu pa dodaje: Biće dobro.

Korita u 'Titin vakat'

Ujutro posjećujemo pastirski stan obitelji Fatime, inače Smajine sestre, i Edina Gafića. S njima je i sin Hilmo. Imaju blizu 400 ovaca, u čijem im čuvanju pomaže nekoliko pasa. Psi su kod njih relativno nova pojava. Pomuzu dnevno oko 80 litara mlijeka i od njega naprave oko deset kilograma svježeg sira. Prodaju godišnje oko šezdeset kurbana, ovaca koje se kolju za bajram.

Od mlijeka prave sir. Sve što proizvedu brzo prodaju, kilogram po 8,5 do 10 konvertibilnih maraka.

Najgore je što nema otkupa i premije, u 'Titin vakat' nisi ga mogo nanijet, mogu sam samo ovdje prodati 30-40 kila dnevno, priča Edin pa se podboči:

Ja bi ga cukama volio prosut neg njima dat!

Gafići su sami na Koritima. Nekad je ovdje bilo više stočarskih koliba, kažu.

Potom me Smajo obacio do prijevoja Sarajevska vrata. Po razrovanoj cesti golf iz 1986. se propinjao kao jedrilica na valu. Prokuhao je tri puta. A navalio i snijeg. Samo polako, samo se ti ne sekiraj … Moraš se u šumi znat snać, smiruje Smajo.

Nakon nešto masnijeg računa za vožnju, Smajo srdačno pozdravlja: Bog te poživio, bio ja u domu ili ne bio, samo dođi kad oćeš …

Hidrocentrale mogu, a dom ne može

Nastavljam pješice do Prokoškog jezera pa niz potok Jezernicu do Fojnice. Taj dio staze je najmanje privlačan. Ne zbog prirode. Na rječici su napravili, koliko sam uspio vidjeti, tri mini-hidroelektrane, a između njih proširili cestu. Za nekoliko sati susreli smo desetak vozila, najviše s arapskim turistima i nekoliko šumarskih.

Nebo crno, ali kiše skoro da nema. U Fojnici, koja se doima skladnim gradićem u dolini, opet sunce. Iz nje kreće uz planinu više staza i njihov početak obilježavaju veliki drveni panoi s putokazima i potpisom PD Vranica. Oni su dio turističkog marketinga grada i sugeriraju kako je planinarstvo važan dio ne samo turizma nego i društvene moći u gradu.

Međutim, ovdašnje planinarsko društvo jedino od gradova oko Vranice nema gore svoj dom - izgorio je u požaru osamdesetih - i muči se da animira sve koji mogu pomoći da ga obnove. A njihovo područje, osobito Prokoško jezero, najposjećenija je točka na planini.

Samo u fojničkom Centru za medicinsku rehabilitaciju, s nizom drugih sadržaja, godišnje boravi blizu 150 tisuća posjetitelja. Općina bi imala računa stati iza gradnje doma, jer bi joj vratio sredstva i povećao ponudu grada.

No u Fojnici nema ni turističkog ureda, nego ga „pokriva“ kantonski iz Travnika, koji je udaljeniji od Sarajeva, a ima i, kako kažu lokalni izvori, svoje turističke mezimce poput Vlašića.

Eto i na planini se ne može bez politike, ugrizoh se za jezik. A temeljna ideja planinarskog turizma lijepo kaže: on minimalno ovisi o uslugama drugih i planinari ne prepuštaju nikome i ničemu da im muti čistu vodu.

Piše: Ivo Lučić

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙