Većinu propisa o tome gdje se i kako smije prositi donosi lokalna zajednica, pa je veliku pozornost izazvala uredba malog grada na ligurskoj obali koji umjesto prosjaka kažnjava one koji im udijele novac.
Besmisleno je oglobiti prosjake koji ne mogu ili ne žele platiti kaznu, zato smo odlučili uredbu protiv prosjačenja usmjeriti na one koji im daju novac, kako bi se ta praksa prekinula, kazao je Giacomo Pallanca, gradonačelnik Brodighere.
Iza prosjačenja stoje dobro organizirane kriminalne skupine. Treba obeshrabriti mafiju koja na prosjačenje gleda kao na biznis pod svojom kontrolom, a ljude koji su doista potrebiti i očekuju pomoć valja uključiti u socijalne programe koje nudi država, objasnio je Pallanca.
Novi propisi neće vrijediti samo u dane velikog kršćanskog praznika kad su ljudi obično velikodušniji nego inače, osobito u turističkoj sezoni.
Primjer kane slijediti i drugi talijanski gradovi, a poglavarstvo grada Bordighera dobilo je i pohvalu Stevea Barnesa, čovjeka koji je nekoć bio beskućnik u Rimu, a danas vodi zakladu Project Roma koja pomaže stotinama beskućnika u talijanskoj prijestolnici.
"To je vrlo pozitivna inicijativa", kazao je Barnes i objasnio da ljudi u socijalnoj nevolji više trebaju toplu riječ i empatiju nego novac, a iza prosjačenja često stoje organizirane bande ili prosjaci novac koji su dobili potroše na alkohol i droge.
Venecija je 2008. godine kao prvi grad u Italiji zauzela oštar stav prema prosjačenju. Uvela je globe od 25 do 50 eura za uhvaćene u tom poslu, a njihova imovina i novac mogu se prilikom uhićenja konfiscirati. Cilj je takve strategije zaštititi djecu da ne budu zloupotrebljavana kao prosjaci za izvlačenje novaca, što se često događa.
Odnos prema prosječenju razlikuje se u pojedinim kulturama pa se na tu pojavu tolerantnije gleda u južnim mediteranskim kulturama i zemljama u kojima je jači utjecaj religije, dok je na sjeveru odnos racionalniji i stroži.
U Engleskoj su The Poor Laws, zakoni o siromašnima, doneseni još u renesansi. Zakonski se zabranjivalo prosjačenje, osim invalidnim osobama. Nakon industrijske revolucije napuštena djeca, siromašni i beskućnici s ulica odvodili su se u "workhouses", državne ustanove poznate iz Dickensovih romana. Radilo se o kombinaciji radionica i sirotišta u kojima su morali naporno raditi u teškim uvjetima i bez novčane naknade za malo slabe hrane.