"Postoje dvije vrste donacija - milosrđe i filantropija. Milosrđe je pomaganje onima koji su u nevolji, kako god to čovjek najbolje može. Filantropija ili 'ljubav prema čovjeku' je pomaganje ustanova i osoba koje se bave nečim do čega je donatoru stalo, a u to ulaze i donacije umjetnina", rekao je Penavić.
Nakon što je 1989. na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) diplomirao matematiku, Penavić od 1990. živi u SAD-u, gdje od 1993. radi za jedan od najuspješnijih investicijskih fondova u svijetu Renaissance Technologies LLC.
Godine 2008. u New Yorku je utemeljio zakladu AIC (Aliis Inserviendo Consumor), odlučivši svoje bogatstvo staviti u službu prvo humanosti, a potom i umjetnosti, po modelu koji je odavno prisutan u SAD-u i drugim bogatim zapadnim zemljama, a prema kojemu imućni ljudi "vraćaju dio svog duga zajednici" ulažući u dobrotvorne, umjetničke ili kulturne projekte.
AIC je osnovao u prvome redu kako bi mogao iz SAD-a podupirati organizacije i projekte u Hrvatskoj, kazao je Penavić, da bi se tek kasnije okrenuo i donacijama umjetnina, i to pod utjecajem Mirka Ilića, našeg istaknutog dizajnera i ilustratora također s newyorškom adresom.
"Hrvatska i SAD su moje dvije domovine koje su mi obje dale jako puno, pa je dakle najmanje što ja mogu za njih učiniti da ih približim, što i pokušavam svojim donacijama", pojasnio je.
Donacije newyorškoj MoMA-i, te zagrebačkim institucijama NSK-u i MSU-u
Ime Krešimira Penavića u hrvatskim se medijima počelo spominjati nakon donacije 38 Ilićevih plakata newyorškom muzeju moderne umjetnosti MoMA u kolovozu.
Potom je u studenome MoMA-i donirao i 13 plakata Mihajla Arsovskog, da bi koncem istog mjeseca svoje donacije usmjerio na Hrvatsku: donirao je 38 Ilićevih plakata Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu, te obogatio fundus zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti (MSU) vrijednim grafikama američkih autora Roberta Rauschenberga i Richarda Lindnera.
"U konkretnom slučaju donacija umjetnina moj je cilj dvostran: s jedne strane, drago mi je pomagati ustanove u Hrvatskoj kao što su NSK i MSU donacijama koje obogaćuju njihov fundus; s druge mi je strane također zadovoljstvo promovirati hrvatske umjetnike u SAD-u", kazao je Penavić.
NSK je "centralno mjesto gdje se treba čuvati hrvatska riječ i slika", pa mu je bilo posebno drago što može upotpuniti njihovu zbirku plakatima Mirka Ilića, pojasnio je, dok je donacija MSU-u bila "čisto zadovoljstvo", jer je riječ o instituciji koju izuzetno cijeni "kao kvalitetnu ustanovu svjetskoga nivoa koja je stvarno na ponos Zagrebu i Hrvatskoj". Što se tiče donacija MoMA-i, smatra kako je ključna vrijednost tih donacija činjenica da su one i prihvaćene.
Prihvaćena donacija kao valorizacija kvalitete
"MoMA-i rado dajem jer mi je zadovoljstvo pridonijeti promidžbi hrvatske umjetnosti. No, posebno mi je drago da oni te radove i prihvaćaju, jer ne možete samo doći na vrata MoMA-e i reći 'evo, donio sam vam par plakata iz Hrvatske'", istaknuo je.
"Svaka donacija mora prvo biti odobrena od odgovarajućeg odjela muzeja – dakle, oni prvo sami odlučuju da li je donacija dovoljno kvalitetna da bi se dodala njihovom fundusu. Zato sam jako ponosam svaki puta kada nešto prihvate, jer je to uistinu važna valorizacija kvalitete hrvatskih umjetnika", ocijenio je.
Dok donacije svakako pridonose dodatnom približavanju hrvatskih umjetnika američkoj publici, Penavić ističe kako to nikako nije presudno za opću percepciju hrvatske umjetnosti.
"Posve nepovezano sa mnom ili bilo kime drugim iz Hrvatske, u ovom su trenutku u MoMA-i kao dio izložbe 'Transmissions: Art in Eastern Europe and Latin America, 1960-1980" izložena djela Ivana Picelja, Tomislava Gotovca, Sanje Iveković, grupe Gorgona, Mladena Stilinovića, Borisa Bućana, Mirka Ilića, Josipa Vanište, Julija Knifera", kazao je.
"Istodobno, izložba o glazbi i dizajnu donosi i djela Bućana, Arsovskog, Ilića. Nevezano s tim izložbama, MoMA u svojem fundusu ima radove Davora Vrankića, koje je muzeju poklonio poznati kolekcionar Ronald Lauder. Znači, percepcija i interes u New Yorku već postoje", napomenuo je.
Penavić ne planira stati
Iako ga se ponajviše povezuje uz suvremene hrvatske umjetnike, Penavićeva "prva i prava" kolekcionarska strast, kako je rekao, "stari majstori, ne samo hrvatski nego i nizozemski slikari sedamnaestog stoljeća".
"Moja je zbirka nastala malo pomalo, kroz dugi niz godina, jer je svaki komad nabavljen zato što je mene osobno privukao i zato da se u njemu može uživati u mojem domu - sjesti s čašom vina pred dobru sliku i provesti večer uživajuci i u slici i u vinu", kazao je. Iako priznaje kako mu već "polako ponestaje prostora", o vlastitoj galeriji još ne razmišlja: "Bilo bi mi puno zanimljivije možda ostvariti nešto s postojećim institucijama u Zagrebu i Hrvatskoj", kaže.
S donatorskim akcijama ne namjerava prestati. "Upravo dogovaramo moguću donaciju MoMA-i nekih djela Borisa Bućana, te komplet plakata koji su razni svjetski umjetnici stvorili za Olimpijske igre u Sarajevu 1984., i jedno i drugo iz moje privatne kolekcije", kazao je taj istaknuti filantrop, napomenuvši, ipak, kako "donacije nisu samo umjetnine".
"AIC, među ostalim,podupire Festival Tolerancije Branka Lustiga u Zagrebu i drugim gradovima u regiji, organizirao je nekoliko dobrotvornih koncerata hrvatskih umjetnika u SAD-u – gostovanja ansambla Lado, te Boška Petrovića i Matije Dedića, kao i prezentaciju u New Yorku poliptiha Davora Vrankića 'Home Variations', koji je nacrtao za mene nakon što sam vidio neke druge njegove radove", kazao je.
"No, također je pomogao i Životnu zajednicu Mostari nedaleko Zagreba, koja udomljuje odrasle osobe s autizmom, kao i niz organizacija u SAD-u, kao što su Center for Integration of Bussiness Education and Humanities (CIBEH) Sveučilista države New York u Stony Brooku, na kojemu sam i ja magistrirao", istaknuo je.