Svjetionici nisu samo dio hrvatske nego i europske arhitektonske kulturne baštine. Plovidbom brodom na jedra obilazimo svjetionike istočne obale Jadranskog mora, te pritom bilježimo pisanim, foto i filmskim sadržajem fenomen jadranskih svjetionika, rekli su organizatori iz udruge „Lux Mediterraneum“.
U muzeju su izložene fotografije i prikazani dijelovi budućeg dokumentarca redatelja Igora Goića „Legende svjetla“ koji će biti dovršen do proljeća sljedeće godine. Do tada bi, prema planovima udruge, trebala biti objavljena i reprezentativna trojezična monografija na 200 stranica o jadranskim svjetionicima.
Entuzijasti iz te udruge, prema riječima njezina predsjednika Gordana Smadila, u protekle su dvije godine proveli 70 dana na moru, jedrilicom obilazeći sve svjetionike na hrvatskoj obali Jadrana da bi napravili fascinantnu foto, video i dokumentarističku priču o ukupno 48 tih reprezentativnih objekata, što ih je Austro-Ugarska sagradila u 19. stoljeću.
Autori projekta predvođeni profesorom pomorske povijesti i umjetničkim fotografom Juricom Gašparem i redateljem Igorom Goićem skupili su fascinantan materijal o ponekad tajnovitim, romantičnim i nadasve arhitektonski impresivnim objektima, podignutim najčešće na vrlo nepristupačnim mjestima.
"Napretkom moderne tehnologije zvanje svjetoničara pomalo, ali sigurno umire i željeli smo uhvatiti posljedni trenutak i prikupiti priče tih ljudi. Svjetionici su ljeti jako romantični i lijepi, ali zimi i u vrijeme olujnih bura i udara juga, kada smo ih mi snimali, to su ponekad i zastrašujuća mjesta“, kazao je Jurica Gašpar, sin svjetioničara koji je djetinjstvo proveo na lanterni na Sv. Andriji kod Dubrovnika.
Svjetionik pored zgrade i opreme, čine i ljudi – njegova posada, bez koje on više nije svjetionik, već obalno pomorsko svjetlo. U Crnoj Gori postoji samo jedan pravi svjetionik s posadom – onaj na rtu Mendra kod Ulcinja koga je 1886. podigla Austro-Ugarska. On je jedan od ukupno 62 velika svjetionika koje je moćno bečko carstvo, na istočnoj obali Jadrana sagradilo u 19. stoljeću, uređujući plovne putove koji datiraju još iz antičkih vremena.
„Koliki je to bio pothvat najbolje svjedoči činjenica da je istodobno na italijanskoj obali Jadrana podignuto samo 20 svjetionika, dakle tri puta manje. Da biste napravili jedan ovakav objekt, prvo vam je trebalo na nekom nepristupačnom otočiću ili izoliranom rtu, napraviti luku gdje će pristati brod koji dovozi materijal i opremu, potom je odande do mjesta gradnje trebalo napraviti put, pa tek onda podići svjetionik. Impresivno je kako je Austro-Ugarska s tadašnjom građevinskom tehnologijom, napravila lanterne koje i danas besprijekorno funkcioniraju, a koje su istodobno i arhitektonska remek-djela u kamenu i kovanom željezu kakve bi i danas bilo teško izgraditi“, istaknuo je profesor Sveučilišta u Zadru dr. Mithat Kozličić, jedan od vodećih autoriteta za povijest pomorstva, geografije i kartografije.
Prema njegovim riječima, gradnja jednog svjetionika u prosjeku je stajala između 10 i 12 milijuna današnjih eura, a Austro-Ugarska ih je na istočnoj obali Jadrana podigla preko 60, od 1818. godine kada je zablistao prvi veliki svjetionik Savudrija na prilazima luke Trsta, do 1899. kada je svjetlosni signal upućen s posljednje lanterne napravljene na otočiću Sestrunj.