Livio Stracca primjećuje da je profitabilnost financijskih tvrtki naglo rasla odnosno padala u ključnim trenucima krize, između siječnja 2010. i svibnja 2013., čak i u zemljama poput Njemačke ili SAD-a, prinosi na čije su obveznice ostali niski, prenosi danas informativni portal EUobserver.
Negativni su krizni događaji izazivali "averziju prema riziku" na svjetskim tržištima, nanoseći štetu državama u razvoju i uzrokujući pad vrijednosti eura, navodi Stracca u izvješću objavljenom jučer na internetskoj stranici ECB-a.
Na druge valute, poput dolara, franka i jena, krizne su epizode tek neznatno utjecale, a nisu značajnije poremetile ni cijene nafte i zlata, koje su postojano rasle, tvrdi on.
Identificirao je 18 važnih događaja tijekom krize, stavljajući naglasak na utjecaj priopćanja EU-a, političkih zbivanja i medijskih izvješća.
Među reakcijama na razini EU-a pozitivne epizode uključuju obećanje europskih lidera iz svibnja 2010. da će poduzeti "drastične mjere" i izjavu čelnika ECB-a Marija Draghija iz srpnja 2012. da će učiniti "sve što je potrebno" kako bi spasio euro.
Pozitivna je također bila objava ECB-a iz rujna 2012. da kupuje obveznice posrnulih članica eurozone kao što su Italija i Španjolska i dogovor na listopadskom summitu EU-a o stvaranju bankovne unije.
Negativni politički događaji uključuju svađu iz srpnja 2011. oko mjera štednje između tadašnjeg talijanskog premijera Silvia Berlusconija i ministra financija Giulija Tremontija, nasilne ulične prosvjede u Italiji i Španjolskoj u rujnu 2012. i parlament bez stabilne većine u Italiji nakon izbora u veljači ove godine.
Medijski izvještaji, poput curenja informacija krajem 2010. da ECB već kupuje obveznice članica u nevolji i priče u medijima iz studenog 2011. da su Francuska i Njemačka razgovarale o potencijalnom raspadu eurozone, također su utjecali na tržišta.
Negativni događaji obično potaknu kupce obveznica na bijeg iz krizom pogođenih država, kao što su Grčka, Irska, Italija, Portugal i Španjolska. Oni se u takvim slučajevima okreću Njemačkoj, Japanu, Švicarskoj, Velikoj Britaniji ili SAD-u.
Prinosi na obveznice 'sigurnih' članica eurozone i zemalja izvan zone primjene jedinstvene europske valute ostali su u takvim situacijama nepromijenjeni ili su se tek blago snizili dok je dobit banaka, hedge fondova i ostalih financijskih kompanija na 'sigurnim' tržištima naglo pala.
Svaki negativni šok također je uzrokovao pad vrijednosti eura za oko 0,2 posto, primjećuje Stracca.
Krizu opisuje kao "eksperiment globalne transmisije šokova ... zaraze i prelijevanja".
Napominje također da narušena dobit njemačkih banaka pokazuje važnu ulogu "veze između banaka i država" koja je po njegovim riječima u samom središtu dužničke krize u eurozoni.
Razvijena gospodarstva pojedinih zemalja i njihov 'pristojni' omjer duga u odnosu na BDP nisu tako značajni faktori zaštite njihovih banaka od posljedica krize. Izuzetno važnu ulogu igraju 'realne' ekonmske veze sa zemljama u teškoćama, ističe.
"Trgovina i ekonomske veze s eurozonom uvijek uzrokuju zarazu", napominje. "Trgovina i ekonomske veze s eurozonom... najvažniji su kanal zaraze", dodaje.