Početkom 90-tih prošlog stoljeća kada je Hrvatska proglasila samostalnost, zbog čega je i napadnuta, europske integracije zbog takvih okolnosti nisu mogle biti u prvom planu. Hrvatska je tako ispala iz kruga zemalja srednje i istočne Europe koje su već krajem 2002. godine završile pristupne pregovore, a 1. svibnja 2004. postale članicama EU-a.
Tek s ulaskom u 21. stoljeće Hrvatska se počinje ubrzano približavati EU-u. Potencijalnom kandidatkinjom za članstvo Hrvatska postaje u listopadu 2001. godine, potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a u veljači 2003. podnosi službeni zahtjev za članstvom. Tada se činilo da bi Hrvatska mogla brzo postati članicom, a nije se posve isključivala ni mogućnost da sustigne Bugarsku i Rumunjsku.
No, pristupni pregovori otvoreni su tek 3. listopada 2005. i ispostavilo se da su bili najdulji dosad - pet godina i devet mjeseci. Sve zemlje srednje i istočne Europe koje su ušle u EU 2004. i 2007. pregovarale su kraće od Hrvatske.
Prva skupina od šest zemalja (Mađarska, Poljska, Estonija, Češka, Slovenija i Cipar) započela je pregovore 31. ožujka 1998. godine. Druga skupina, s također šest zemalja (Slovačka, Rumunjska, Latvija, Litva, Bugarska i Malta), otvorila je pregovore 15. veljače 2000. Deset od njih, sve osim Bugarske i Rumunjske, zatvorile su zadnja poglavlja u pregovorima sredinom prosinca 2002. godine.
Prva skupina završila je pregovore za četiri godine i devet mjeseci, a četiri zemlje iz druge skupine (Slovačka, Latvija, Litva i Malta) za rekordne dvije godine i deset mjeseci. Bugarska i Rumunjska završile su pregovore u prosincu 2004., dakle, pregovarale su četiri godine i deset mjeseci.
Nakon pada Berlinskog zida i rušenje komunističkih režima u Europi je vladao veliki entuzijazam, a proširenje se smatralo povijesnom nuždom i političkim imperativom. Ubrzo će se pokazati da entuzijazam političkih elita nisu u potpunosti dijelili i njihovi birači. Prvi takvi znakovi vidjeli su se u proljeće 2005. godine kada su Francuska i Nizozemska na referendumu odbacile prvi europski ustav, a jedno od objašnjenja za takvo glasovanje bio je strah građana tih zemalja da će proširenjem, za koje su smatrali da je obavljeno prebrzo, njihova radna mjesta i životni standard biti ugroženi od konkurencije s istoka.
Nepovjerenje javnosti u starim članicama još se više povećalo kada u EU ulaze Bugarska i Rumunjska, za koje se smatralo da su nespremne za članstvo i koje se još i danas nalaze pod nekom vrstom monitoringa.
Odmah na početku hrvatskih pregovora vidjelo se da će proces ići puno sporije nego što je to bio slučaj u pregovorima s ostalim bivšim komunističkim zemljama. Hrvatskoj je od formalnog otvaranja pregovaračkog procesa u listopadu 2005. do otvaranja prvog poglavlja u lipnju 2006. trebalo oko devet mjeseci, dok je primjerice Slovačka koja je započela pregovore 15. veljače 2000. već sljedeći mjesec otvorila pregovore u osam poglavlja, a već u lipnju šest od tih osam poglavlja je zatvorila. Hrvatska je kroz cijelu 2006. godinu otvorila samo pet poglavlja, od kojih je dva zatvorila.
Usporavanje pregovora godinama se objašnjavalo i još uvijek se objašnjava famoznim "umorom od proširenja" i potrebom da se EU najprije iznutra konsolidira prije nego što se nastavi dalje širiti.
Kako bi umirili kritike u EU-u su odlučili pooštriti pravila pregovaranja tako da se pogreške s Bugarskom i Rumunjskom ne ponove. U hrvatski pregovarački proces uvedena je novost, mjerila za otvaranje poglavlja. Na definiranju tih mjerila za pojedina poglavlja ponekad su bili potrebni tjedni i mjeseci, što znatno usporavalo proces.
Europska unija se kroz tri godine, 2007., 2008. i 2009. godinu gotovo isključivo bavila unutarnjim institucionalnim reformama, prvo dogovaranjem, a onda i ratificiranjem Lisabonskog ugovora, koji je stupio na snagu tek u prosincu 2009. godine. Za to je vrijeme proširenje bilo u drugom planu, a to se još više pojačalo izbijanjem financijske i gospodarske krize.
Hrvatska je trebala započeti pregovore 17. ožujka 2005. godine. To je bio uvjetno dobiveni datum ovisan o potpunoj suradnji s Haškim sudom, odnosno nastojanju da se uhiti tada odbjegli generala Ante Gotovina. Velika Britanija je tada tvrdila da Hrvatska ne surađuje i da se Gotovina krije u Hrvatskoj, što se kasnije pokazalo netočnim, ali je zbog toga početak pregovora odgođen, a dragocjeno vrijeme izgubljeno.
Haški sud je i kasnije bio razlogom sporosti procesa. Zbog tzv. topničkih dnevnika, koje je tražilo haško tužiteljstvo, najteže poglavlje Pravosuđe i temeljna prava mjesecima je bilo blokirano.
Dosta vremena izgubljeno je i zbog blokade Slovenije, koja je pristupne pregovore s Hrvatskom nastojala iskoristiti za nametanje svoga viđenja u rješavanju bilateralnog pitanja razgraničenja na moru. Taj je problem riješen postizanjem dogovora o prepuštanju pitanja razgraničenja međunarodnoj arbitraži. Mnogi smatraju da Slovenija ne bi uspjela toliko blokirati pregovore da velikim članicama EU-a nije odgovarala sporost procesa.
Svoj dio krivice za to snosi i Hrvatska, poput ponovnog oživljavanja Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP), iako je ranije potpisala da ga neće primjenjivati za zemlje članice. U brodogradnji se godinama ništa nije radilo kako bi se brodogradilišta osposobila za opstanak na tržištu bez državnih potpora, na što se Hrvatska obvezala još kada je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Reforme i u drugim područjima mogle su ići brže, poglavito u najtežem poglavlju Pravosuđe i temeljna prava, gdje se u području borbe protiv korupcije godinama ništa nije poduzimalo.
I potkraj pregovora, koji su okončani 30. lipnja 2011. navodno je bilo ideja, nikad službeno potvrđenih, da se sa završetkom hrvatskih pregovora pričeka dok se ne osiguraju uvjeti za pokretanje pregovora sa Srbijom kako bi se simbolički, u jednom danu, završili pregovori s jednom, a započeli su drugom zemljom.
U hrvatski pristupni proces uvedena je još jedna novost - pretpristupni monitoring. Na taj način osigurano je da zemlja koja završi pregovore ne zapusti rad na reformama, što se redovito ranije događalo nakon potpisivanja pristupnog ugovora. To je omogućilo da proces njegove ratifikacije ne bude puko ovjeravanje u parlamentima zemalja članica, nego učinkovit instrument za pritisak kako bi se s reformama nastavilo sve do ulaska u članstvo.
Slavko Vukadin