.Dimnjaci su i značajni kulturološki i tradicijski element vezan na mnoge znamenitosti, vjerovanja i događaje.
Prethodnikom dimnjaka smatra se otvor na najvišem dijelu nastambe, ali zbog slabog odvoda dima to nije bio potpuno rješenje. Da se dim ne bi širio po prostorijama trebalo ga je provesti kanalom u zrak izvan kuće pa su tako nastali prvi dimnjaci, i u što je sada teško povjerovati, bili su drveni, ali premazani ilovačom. U srednjem vijeku, na gradskim kućama, pa tako i u Hrvatskoj, bili su uglavnom drveni dimnjaci.
Zbog opasnosti od požara, Hrvatsko kraljevsko vijeće donijelo je 25. lipnja 1771. u Varaždinu, tadašnjem glavnom gradu Hrvatske, propis da se kuće grade od opeke i da im dimnjaci moraju biti iznad kuća i sagrađeni od nesagorivog materijala.
Prvi zidani dimnjaci su se najvjerojatnije gradili u kovačnicama. Knez od Saksena u Njemačkoj uveo je 1580. i dimnjačara za čišćenje dimnjaka.
Dimnjak zajedno s ognjištem znači i sreću jer dimnjak preneseno možemo nazvati izvorom života jer omogućava korištenje vatre.
Tu tvrdnju potkrepljuje tradicijsko tumačenje i vjerovanje da je djecu donijela roda i u kuću ih spustila kroz dimnjak.
Dimnjak je vezan i uz darivanje djece o Božiću, a posebno su ti običaji prisutni u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Italiji.
U Italiji, La Befana, stara žena dolazi kroz dimnjak i svoj djeci stavlja darove u čarape obješene iznad ognjišta. Ako su djeca bila dobra dobivaju svijetle darove i slatkiše, a ako nisu, onda su darovi tamni. La Befana je je najštovanija legenda u Italiji, koja se slavi na katolički blagdan Sveta tri kralja.
Iz prošlosti je poznat i namet - dimnjačarina koja se plaćala prema broju dimnjaka na kući.
I doba kada su se proganjale i osuđivale žene kao vještice, te spaljivale na lomačama također je vezano uz dimnjak. Prema tadašnjem primitivnom vjerovanju vladalo je mišljenje da su vještice letjele po zraku na metli i ulazile i izlazile u kuće kroz dimnjake.
Austrijska carica Marija Terezija (18. stoljeće) ukinula je zakon o progonu žena optuženih da su vještice.
Najviši dimnjaci na svijetu su industrijski, samostojeći dimnjaci uglavnom dimnjaci toplana i elektrana. Najviši je na termoelektrani u Ekibastuzu u Kazahstanu, visine 419,7 metara, a izgrađen je 1987.
S visinom od 340 metara u Hrvatskoj je najviši onaj na termoelektrani Plomin i ujedno je dvanaesti po visini u svijetu.
Dimnjaci mogu imati potpuno neobične i posebne oblike predstavljajući atraktivnu sliku konstrukcije na čijem se krovu nalaze. Najpoznatiji dimnjaci su oni španjolskog arhitekta Antonio Gaudia. Konstruirao je mnoge ultraekstravagantne završetke dimnjaka koji krase građevine Barcelone.
U Hrvatskoj je Lastovo najpoznatije po svojim ukrašenim dimnjacima - fumarima.
U knjizi Dimnjak - Kulturno-povijesni i tehnologijski element hrvatskog graditeljstva izdanoj 2009., o dimnjacima pišu Rudolf Lončarić i Zdenko Patafta.