Slovenci su istog dana na referendumu odlučivali o ulasku u Europsku uniju i NATO savez i potvrdno odgovorili na oba referendumska pitanja. Na referendum se tada odazvalo 60,4 posto birača. Da se "slažu da Slovenija postane članicom EU-a" opredijelilo se čak 89,64 posto birača izašlih na izbore, što je bio jedan od najviših rezultata izražene potpore među svim novim članicama. Za članstvo su se u prethodnoj javnoj kampanji izjašnjavale sve parlamentarne stranke bez izuzetka.
Znatno niži postotak potpore na referendumu bio je za ulazak u NATO savez - 66,08 posto. Razlog je bio u snažnoj kampanji nekih civilnih skupina protiv članstva, ali i psihološkim "zamjerkama" SAD-u jer se Washington nije složio s ulaskom Slovenije u NATO u prvom krugu njegova proširenja prema istoku 1997. godine. Uz to, ankete javnog mnijenja pred referendum pokazivale su drastično smanjenje potpore članstvu u NATO nakon početka američkih zračnih napada na Irak, što se odvijalo upravo tih dana.
Slovenija je pregovore o članstvu u Europskoj uniji započela 1998. godine, u skupini s velikim brojem drugih kandidatkinja, u vrijeme kad je ulazak u tu integraciju doživljavan kao politički strateški cilj, predstavljan i kao odlična prilika za brz ekonomski napredak i rast standarda, u vrijeme jake ekonomske konjukture.
Visokom referendumskom rezultatu pomogao je i velik broj posjeta europskih lidera Sloveniji u mjesecima pred njegovo održavanje, ali i to što u postupku pregovora s Bruxellesom i starim članicama nije bilo većih frustracija ili uvjetovanja: bilo je izvjesno da je EU već odlučila da će izvesti proširenje na veliku grupu zemalja te da slovensko članstvo nije upitno. Nešto nezadovoljstva izazvao je jedino odnos Italije zbog pitanja tzv. optantske imovine i "napuštenih nekretnina" u Slovenskom primorju, što je onda riješeno kompromisnom formulom o liberalizaciji tržišta nekretnina i uklanjenjem dotadašnje ustavne zabrane prodaje nekretnina strancima.
Za razliku od Hrvatske, pregovori Slovenije s Europskom unijom proticali su relativno glatko i bez posebnih uvjeta vezanih na ratne okolnosti iz početka devedesetih. I nacionalistički obojene skupine podržavale su što skoriji ulazak u EU, pozivajući se uz ostalo na argument da to znači "konačno odvajanje Slovenije od Balkana" i stjecanje novog europskog identiteta.
Pristupni ugovor s EU Slovenija je, zajedno s ostalih devet pristupnica, potpisala mjesec dana nakon referenduma, na svečanom summitu EU-a u Ateni 16. travnja 2003. Potpise u ime Slovenije na ugovor su stavili tadašnji predsjednik Janez Drnovšek, kojemu se obično pripisuju najveće zasluge za glatko odvijanje pregovora u vrijeme dok je prethodnih godina vodio vladu.
Drnovšek je uključivanje u EU, do kojega je formalno došlo 1. svibnja 2004. godine, nazvao "krunom desetogodišnjih nastojanja" slovenske politike, ocjenjujući referendumski rezultat posljedicom dobre političke orijentacije vlade i stranaka. Uz Drnovšeka, slovenski pristupni ugovor u Ateni su potpisali tadašnji premijer Anton Rop i tadašnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.
U Sloveniji se, međutim, pokazalo da ispunjavanje tog cilja ne jamči njegovu političku kapitalizaciju. Nekoliko mjeseci nakon ulaska u članstvo, na parlamentarnim izborima u jesen 2004. godine, stranka koju je vodio Drnovšek doživjela je poraz nakon medijskog eksponiranja nekih korupcijskih afera pa je na vlast došla vlada desnog centra pod vodstvom Janeza Janše.
Prema ispitivanjima javnog mnijenja Eurobarometra, koje se provodi u svim članicama EU, potpora članstvu u Sloveniji je i dalje vrlo visoka, a najveći dio Slovenaca smatra da je pristup države Europskoj uniji omogućio bolji razvoj države u gospodarskom i političkom smislu. Po tim ispitivanjima dvije trećine Slovenaca smatra da je Slovenija imala koristi od članstva u Uniji.