Ta gesta više nije dovoljna jer nakon osam poraznih godina na čelu talijanske vlade Berlusconi više nema ničije povjerenje pa neki čak strahuju da će naći način da opstane ili da se vrati. Gesta je i zakašnjela jer je, do trenutka kad je obećao da će ipak otići, talijanske obveznice već pojela panika. U jednom su trenutku prinosi skočili na 7,5 posto, što bi Italiju gurnulo prema insolventnosti.
Kad u probleme upadne treće svjetsko tržište obveznica, katastrofa prijeti. Nije u opasnosti samo talijansko gospodarstvo već i španjolsko, portugalsko i irsko, kao i euro i jedinstveno tržište Europske unije, globalni bankovni sustav, svjetsko gospodarstvo i sve drugo što vam pada na pamet, piše The Economist. Grčka je važna jer postavlja presedan za euro, kad su u pitanju otpis dugova i spašavanje neke zemlje. Italija je važnija jer je tako velika.
Postalo je jasno da će se na Italiji testirati može li euro preživjeti. Prije samo nekoliko tjedana činilo se da je taj test moguće izbjeći. Sad je sasvim izvjestan, piše The Economist. Želi li eurozona da njezina valuta preživi, mora se othrvati panici i talijansku politiku učiniti uvjerljivom. Oboje je još moguće. Ali sa svakim korakom eurozone prema raspadu, sa svakom nespretnom promjenom vlade i sa svakom neodlučnom intervencijom u financijska tržišta, ta je zadaća sve teža i sve skuplja.
Hitna je zadaća spriječiti financijsku paniku pa makar i samo zato da političari dobiju priliku pokazati da znaju što treba, sad kad su shvatili što je sve u opasnosti.
Ništa ne može spriječiti dužničku krizu u Italiji. Cijena novca ostat će na znatno višoj razini nego prije krize. Investitori neće lako prihvatiti da talijanski dug nije rizičan. Agencije će sigurno smanjiti rejting te zemlje. Ne uspostavi li se nadzor toga duga, Italiju će izbaciti iz tržišta obveznica. Talijanske će banke postati ranjive, jer će i štediše i zajmodavci zaključiti da će Italija postati insolventna. Ta će se zaraza proširiti diljem eurozone. Brzo će uslijediti kraj, piše The Economist.
Ali Italija još nije insolventna. Iako je plan spašavanja koji je eurozona prošli mjesec predložila danas u rasulu, Europska središnja banka (ECB) još može otkupiti talijanski dug u neograničenim količinama i tako zaštititi europske banke, piše The Economist i dodaje kako se ovaj tjedan čini da je središnja banka uskočila ne bi li ublažila talijanske prinose, ali još nije javno rekla, a Economist drži da je to nužno i da će učiniti sve da izgradi kvalitetnu zaštitu i spriječi paniku.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy prošli su mjesec u Cannesu na sastanku zemalja G20 prvi put spomenuli mogućnost da Grčku prepuste sudbini. To bi moglo, piše The Economist, europskim političarima utjerati strah od Boga, a jedino političari i mogu riješiti to pitanje. Stvori li im ECB prostor da lakše dišu, političari ga moraju iskoristiti da uvjere svijet da se zemlje eurozone mogu nositi sa svojim dugovima i reformama. Ne uspiju li političari, neće uspjeti ni euro.
Dok je euro ovisio o Berlusconiju, izgledi su mu bili maleni. On se rado predstavljao kao liberalni reformator, ali pod njim Italija nije uspjela napustiti model koji se devalvacijama lire borio protiv inflacije i stagnacije ili pada proizvodnje.
Od 2001. do 2010. u Italiji je gospodarstvo raslo sporije od ijedne države u svijetu osim Haitija i Zimbabvea. Bez Berlusconija Italija ima izgleda. Njezin je dug velik, ali stabilan. Ona nije doživjela građevinski bum niti s njime povezan kreditni bum. Talijani su dobri štediše, tvrdi The Economist.
U Rimu se danas najviše govori o tome kako naći tehnokrata koji će voditi vladu i provesti reforme. Spominje se Mario Monti, koji je bio ugledan europski povjerenik. Takva jedna prijelazna vlada imat će u idućim mjesecima važnu ulogu. Ali reforme moraju trajati godinama, a to zahtijeva demokratsku legitimaciju. Zato bilo koji tehnokrat iz prijelazne vlade mora pripremiti zemlju za hitne izbore koji će iznjedriti vladu za reforme.
Da bi euro preživio, Italija mora uspjeti. Da bi Italija uspjela, njezini političari moraju otkriti rezerve jedinstva i hrabrosti i posegnuti u njih. A to ovisi o spremnosti običnih Talijana na žrtvu, o potpori ECB-a Italiji te o njemačkoj i francuskoj odluci da čvrstvo stanu iza eura. Dugačak je to popis, strahuje The Economist.