Iako metodološki "tipovima lika iseljenika" različito pristupaju domaća i iseljenička literatura, Milanja načelno razlikuje tip lika ekonomske provenijencije - zgrtalački mentalitet uz nostalgičara doma, zatim lik intelektualca umjetnika koji odlazi van radi kulturnih potreba i naposljetku lik političko-ideološkog utemeljenja, kojim se više bavila iseljenička literatura.
"Možda izgleda malo paradoksalno da hrvatska domicilna književnost u vremenu socijalizma i komunističkog totalitarizma nije znatnije tematizirala 'lik političkog iseljenika', pa to odsuće kao književna diskurzivna nijemost", kako napominje Milanja, "govori koliko o represiji još i više o nemoći hrvatske književnosti da se s tim uhvati u koštac". Razlozi su, kako objašnjava, od otvorene ideološko-partijske cenzure do autocenzure i sigurne zavjetrine "arkadijskog mira".
Tip lika iseljenika kao nostalgičara doma, kako navodi Milanja, nalazimo već u Petra Preradovića i njegovoj poznatoj pjesmi o putniku. Kranjčevićev "Iseljenik" odlazi u svijet prignječen ekonomskim razlozima, pa daleku zemlju (Brazil) projicira kao nekakav Eldorado. Matošev "Iseljenik", koji nosi odrednicu "balada", ne putuje u Ameriku radi materijalne dobiti, nego da plati dugove (porez i kamatarenje). Tipičan lik iseljenika kao kapitalističko-zgrtalačkog, kako navodi Milanja, nudi hrvatska književnost 19. stoljeća u liku Nike iz Vojnovićeva "Ekvinocija", koji je primjer liberalističkoga kompradorskog (poslovno posredovanje) kapitalističkog prototipa. Nešto je modificiraniji tip lika u Tucićevu "Povratku", jer kući dolazi s brdom novca.
"Ta dva primjera ilustriraju rasulo institucije obitelji i zgrtalački mentalitet u modernom kapitalističkom liberalističkom uređenju na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće", tvrdi Milanja i napominje da ti primjeri tako ilustriraju i neka od područja kulturne modernizacije Hrvatske.
Po njegovim riječima tip amerikanizirana lika, koji želi svoje zamisli ostvariti pošto-poto, pronašla je hrvatska književnost u međuraću, pa Budak u "Ognjištu" podastire takav lik iseljenika.
Dio romana hrvatskog realizma kao svoj glavni lik imao je intelektualca koji se školovao izvan Hrvatske, uglavnom u Beču i Pragu, pa ih se u tom smislu, smatra Milanja, može problematizirati kao "iseljeničke likove". Primjerice, Kozarčev lik iz "Mrtvih kapitala" vraća se u Hrvatsku i nastoji uvesti nove tehnologije. Krležin Pero Orlić u noveli "Hodorlahomor Veliki" (1919.) u Pariz ne dolazi zbog materijalnih, već intelektualnih razloga, vođen idejom Smisla, Spasa i Svijeta u odnosu na provincijski Zagreb. Milanja primjećuje kako je pak drukčiji tip Filipa Latinovicza, intelektualca i umjetnika. To je pravi lik transcendentalnoga beskućnika u fundamentalnom stanju krize i identiteta, kaže Milanja, jer vraćajući se u rodnu Panoniju, on je i tu stranac.
Šoljanov lik Otto iz drame "Bard" mogao bi biti "nastavak" nekog od Krležinih likova, ali on je ipak, smatra Milanja, političko-ideološki instrumentaliziran. Iz Bonifačićeva lika Oskara Juranića iz romana "Bit ćete kao bogovi" (1950.) Milanja zaključuje kako se iseljenička literatura "posve politički diletantski odnosila prema povijesnoj stvarnoj zbilji i nije temeljitije proučavala prirodu staljinističkih procesa".
"U tim trima tipovima iseljenika ekonomskoga, političkog, kulturnog načelno bi se iscrpila moguća tipologija", smatra Milanja, jer bi sve ostalo bilo putopisno landranje po svijetu (Begović) ili je pak riječ o memoaristici, o ideološko-uzničkom tipu, kakva su sibirska sjećanja Karla Štajnera.
Cvjetko Milanja, uz ino, objavio je knjige "Hrvatski roman 1945.-1990.", "Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma" i monografiju "Biće samosti ili književno djelo Petra Šegedina".