Skup, kojim se žele pomaknuti spoznaje o zbivanjima u početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća, suorganizirali su Filozofski fakultet, Pravni fakultet, Fakultet političkih znanosti i Centar "Miko Tripalo", a pokrovitelji su Sveučilište u Zagrebu i zagrebačka Gradska skupština.
Kriste smatra kako Hrvatsko proljeće suštinski, po namjerama njegovih protagonista, nije bilo prevratnički, nego reformski pokret, a prostor za djelovanje su mi dale reforme unutar Saveza komunista. Ocjenjujući da je ključni akter u tim događajima, Josip Broz Tito, dugo iskreno podupirao hrvatsko vodstvo i poticao reformska gibanja jer je želio promjene u društveno-političkom sustavu SFRJ u smjeru jačanja državnosti republika i pokrajina, Kriste je kazao da je sve puklo jer se Tito nije želio odreći monopolskog položaja Partije u društvu.
Zavidnim doprinosom Hrvatskog proljeća hrvatskom osamostaljenju naveo je buđenje političke svijesti i pokretanje širokih slojeva naroda u borbi za svoja građanska, politička, nacionalna i demokratska prava. "Doprinosu Hrvatskog proljeća treba pridodati usvajanje Ustavnih amandmana 1971., koji čine sukus Ustava iz 1974., a taj je Ustav Hrvatskoj pružio ustavno-pravnu osnovu za razdruživanje i osamostaljenje", rekao je Kriste.
Na kontroverze koje i danas u Hrvatskoj izaziva Hrvatsko proljeće u svojim su izlaganjuma upozorili Josip Šentija i Antun Vujić. Napominjući da ni nakon 40 godina od njegova gušenja još uvijek nema sređenih ni općeprihvaćenih zaključaka, Šentija je rekao kako se konfrontacije još uvijek vrte oko pitanja "tko jest, a tko nije bio istinski proljećar te tko se do kraja založio a tko nije za slobodu i prosperitet Hrvatske u tom važnom i uzavrelom razdoblju njezine povijesti". Također, Vujić smatra kako se u hrvatskoj historiografiji, politologiji i publicistici i dalje javljaju teorije o "mitu 1971." te o 'precijenjenosti' Hrvatskog proljeća.
Mogućim početkom Hrvatskog proljeća Hrvoje Klasić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta ocijenio je Savjetovanje republičkih i lokalnih partijskih rukovodilaca održano u Zagrebu 28. i 29. svibnja 1968. tijekom kojeg se hrvatsko rukovodstvo bekompromisno opredjelilo na nastavak dosljednog provođenja privredne reforme, kao jedan od glavnih uvjeta zaštite hrvatskih političkih i ekonomskih interesa. "Znajući da podršku za svoje stavove ne mogu dobiti u saveznom centru, hrvatski partijski rukovodioci rade presedan i okreću se građanima SR Hrvatske", kazao je Klasić dodavši kako je to dovelo do zaoštravanja odnosa s rukovodstvima Srbije i drugih republika i pokrajina.
Skup je poslije podne nastavljen raspravom o Jugoslavenskom i međunarodnom kontekstu Hrvatskog proljeća.