Podsjetila je kako Mažuranićevim zakonom o školstvu 1874. Nisu bile zadovoljne ni liberalna ni konzervativna struje hrvatske politike. „Liberali su prigovarali da je zakon restriktivan i opterećujući te da škole imaju previše gradiva, a nastavnici prevelike satnice i male plaće,“ napomenula je dodavši kako su mu konzervativni krugovi prigovarali da je bezbožan te da zanemaruje ulogu katoličke crkve u povijesti hrvatskoga naroda.
Napomenula je kako je Mažuranićev zakon reducirao ulogu svećenika u školama te im ostavio mogućnost da budu nastavnici vjeronauka. Dodala je kako je Mažuranićev zakon rigorozno tražio da i djevojčice moraju pohađati nastavu.
Ocijenila je kako je zakon bio dobar zato što je propisivao da sva djeca mogu pohađati škole te napomenula kako ipak djevojke osim liceja i viših škola nisu mogle sve do 1918. pohađati sveučilište.
Mnogi su se tužili, kako je istaknula, da učenici neredovito pohađaju nastavu, da su izgubili radne navike, u školi se svađajau i tuku te se odaju alkoholu, cigaretama i prostituciji.
Podsjetila je kako rektor Sveučilišta i saborski zastupnik Josip Šilović smatrao da sam zakon ne može riješiti probleme školske mladeži i djece. Inzistirao je na obiteljskom odgoju te očuvanju obitelji kao ključne ustanove u odgoju maldeži.
Šilović je za zapuštenost u pogledu odgoja krivio roditeljski nedostatak vremena za rad i druženje s djecom, napomenula je dodavši kako je isticao ulogu roditeljske ljubavi kao glavni oslonac za odgoj.