Na početku ponovljenog suđenja dvojici pripadnika ''zemunskog klana" za ubojstvo srbijanskog premijera, Simović je priznao da je sudjelovao u atentatu, kazavši kako je samo pet osoba znalo za političku pozadinu tog atentata. Dodao je da o tome trenutačno ne može govoriti jer bi ugrozio svoju sigurnost te da će o tome govoriti u posebnom postupku.
Simoviću i Kaliniću sudilo se ranije za isti slučaj u odsustvu, no nakon što je došlo do njihova uhićenja imaju pravo na ponovljeno suđenje.
Po Simovićevim riječima, politička pozadina atentata na Đinđića, osim njemu, bila je poznata i njegovu bratu Aleksandru, vođama ''zemunskog klana'' ubijenim u sukobu s policijom Mili Lukoviću i Dušanu Spasojeviću, kao i Miloradu Ulemeku Legiji, također osuđenom za ubojstvo Đinđića.
"O ubojstvu Đinđića razgovarao sam s tužiteljstvom i sada je na njima da se suoče s istinom", kazao je Simović te dodao kako se "pouzdano zna da je bilo političke opstrukcije kako bi se obustavila istraga o ubojstvu Đinđića".
U ponovljenom postupku sudu se obratio i Sretko Kalinić, koji je ustvrdio kako je Đinđića ubio Zvezdan Jovanović, navevši kako je nakon ubojstva s Jovanovićem i Lukovićem gledao televiziju te da je tom prilikom Jovanović rekao: ''Jamčim da nije živ''.
Kalinić je kazao kako nije imao nikakvu ulogu u ubojstvu Đinđića te zanijekao da je sudjelovao u atentatu, navevši kako mu je Luković rekao da je Jovanović "zveknuo premijera", a da je to potvrdio Jovanović.
Odvjetnik Đinđićeve udovice Ružice Đinđić, Srđa Popović ocijenio je povoljnim Simovićeve tvrdnje da zna puno o političkoj pozadini ubojstva i njegovo spominjanje naručitelja kao i političke pozadine, dodajući kako se on, očigledno u dogovoru s tužiteljima, u ovom trenutku drži prvobitne optužnice.
Đinđić, koji je ubijen u napadu u dvorištu zgrade srbijanske vlade 12. ožujka 2003., bio je prvi srbijanski premijer nakon pada režima Slobodana Miloševića 2000. i dolaska na vlast Demokratske opozicije Srbije (DOS), a za njegova mandata počeo je proces demokratizacije srbijanskoga društva i korjenitih ekonomskih i socijalnih reforma.
Đinđić je bio jedan od osnivača Demokratske stranke (DS) u kojoj je bio predsjednik izvršnog odbora, a od siječnja 1994. do ubojstva i predsjednik stranke. Također je bio jedan od veterana srbijanske oporbe i jedan od najistaknutijih vođa srbijanske demokratske oporbe, koja je porazila Miloševićev režim na izborima rujna 2000. godine.
Zbog organizacije ubojstva premijera Đinđića u svibnju 2007. osuđen je na 40 godina zatvora bivši zapovjednik negdašnje Jedinice za specijalne operacije srbijanskog MUP-a Milorad Ulemek, a kao izravni počinitelj ubojstva na 40 godina zatvora osuđen je i bivši zamjenik zapovjednika te postrojbe Zvezdan Jovanović.
Presude Ulemeku i Jovanoviću potvrdio je 29. prosinca 2008. srbijanski Vrhovni sud u drugostupanjskom postupku, a potom i 24. studenoga 2009. u trećestupanjskom postupku, predviđenom u slučaju osude na najviše zatvorske kazne.
Vrhovni sud u prosincu 2008. potvrdio je i prvostupanjske kazne na po 35 godina Aleksandru Simoviću, Ninoslavu Konstantinoviću i Vladimiru Milisavljeviću, a kazne zatvora od po 30 godina potvrđene su Milošu Simoviću, Milanu Jurišiću i Branislavu Bezareviću.
Sretku Kaliniću kazna je u drugostupanjskom postupku smanjena s 35 na 30 godina zatvora, Dušanu Krsmanoviću s 30 na 20 godina i Željku Tojagi s 30 na 15 godina.
Ponovljeno suđenje Simoviću i Kaliniću, uhićenima sredinom 2010., započelo je nakon što su njih dvojica iskoristili svoje pravo na ponavljanje postupka obzirom da im je suđeno u odsutnosti.
Presudu Đinđićevim ubojicama nedostatnom smatraju vođe oporbenih stranaka LDP-a i Socijaldemokratske unije, Čedomir Jovanović i Žarko Korać, te vođa Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković. Ističu kako Đinđićevo ubojstvo neće biti potpuno riješeno sve dok ne budu otkriveni oni koji su pružali političku zaštitu organizatorima i počiniteljima ubojstva.