ima više smisla da moćna Njemačka izađe iz njega a ne dugovima opterećena Grčka.
S financijskim tržištima koja su na rubu zbog ogromnih planina dugova stvorenih u Europi i Sjedinjenim Državama tijekom globalne financijske krize, 17 dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i 370 mladih ekonomista iz 65 zemalja okupilo se ovoga tjedna na slikovitom otoku Lindau na Bodenskom jezeru u južnoj Njemačkoj, kako bi razgovarali o stanju njihove znanosti i razmijenili ideje.
Među njima su Joseph Stiglitz, koji je dijelio Nobelovu nagradu 2001. za rad o tome kako se tržišta nose s asimetričnim informacijama, Myron Scholesa koji je osvojio nagradu 1997. za svoj rad o financijskim derivatima, i Robert Mundell, pobjednik 1999. za svoje analize optimalnih valutnih područja.
"Ne mislim da je euro na rubu urušavanja", kazao je Mundell. Europa treba krenuti prema "nečemu poput ekvivalenta Sjedinjenih Država Europe", dodao je.
Među glavnim temama razgovora u Lindau bili su usporavanje gospodarskog rasta SAD-a i pitanje da li bi treći krug kvantitativnog ublažavanja, tzv. QE3, iz Federalnih rezervi bio od pomoći. Većina smatra da ne bi.
Rasprava o učincima poticaja u odnosu na štednju također je bila žestoka, ali su nedaće eurozone i prijetnja raspada, zauzeli središnje mjesto.
"Vrlo je teško razdvajati umućeno jaje", rekao je Stiglitz, a priznajući da se vodi rasprava o tome postoji li "optimalan način raspada" eurozone.
"Konsenzus u nastajanju među ekonomistima je da bi bilo bolje, s obzirom na složenost ugovora, za Njemačku da ode (iz eurozone) nego za Grčku", rekao je.
Ukoliko zadužene zemlje poput Grčke napuste eurozonu, njihove nacionalne valute će devalvirati, što će otežati vraćanje duga u eurima.
Ukoliko snažnije zemlje poput Njemačke napuste eurozonu, tvrde neki ekonomisti, bile bi u boljem položaju da servisiraju svoj dug, jer bi njihova valuta vjerojatno rasla u odnosu na euro. Stoga bi njihovi napori da se izvuku iz ugovornog labirinta napuštanja bloka bili puno manji.
Ostalo je neizrečeno da li bi eurozona koja ne uključuje Njemačku i dalje imala smisla.
Lansiranje projekta jedinstvene valute 1999. bio je trijumf politike nad ekonomijom. Mnogi stručnjaci pitali su se u to vrijeme može li skupina različitih zemalja dijeliti zajedničku valutu i monetarnu politiku bez da se odrekne suvereniteta nad svojim proračunima.
Te početne sumnje sada izgledaju kao predviđanja. Nakon uspješnog prvog desetljeća, eurozona se našla usred egzistencijalne krize.
Za tri njezine članice - Grčku, Irsku i Portugal - bila je nužna sanacija zbog klimavih financija, a druge zemlje poput Španjolske i Italije sada su pod prijetnjom. U međuvremenu, protivljenje daljnjim sanacijama raste u glavnom europskom blagajniku - Njemačkoj.
Ekonomisti su relativno novi u Lindau, koji je domaćin godišnjim sastancima dobitnika Nobelove nagrade od 1950-ih kao dio "poslijeratnih pomirbenih inicijativa", a u početku su se okupljali dobitnici nagrada za fiziku, kemiju, fiziologiju i medicinu.
Godine 2004., dodani su ekonomisti čiji se skupovi održavaju svake tri godine. Sadašnji je skup njihov prvi od globalne financijske krize započete 2008., koja je naštetila ugledu ekonomske znanosti.
Preko ulice od konferencijskog centra, izvješeni su transparenti na zidinama starog grada Lindaua: "Svijet nije na prodaju", "Druga Europa za drugi svijet" i "Sram vas bilo 'Nobelovi' ekonomisti, srušili ste svijet sa svojim neoliberalnim teorijama".
Na samoj konferenciji, raspoloženje je optimističnije. "Morate imati pravi krizu, prije reformi. Ne možete samo staviti flaster", izjavio je Edward Prescott, koji je podijelio Nobelovu nagradu za ekonomiju s Finn Kydland 2004.
"Ja sam optimist. Europa se mora reformirati. Oni će sjesti, dogovoriti i provesti reforme. A onda će Europa doživjeti bum i prestići SAD", rekao je Prescott.