Generali Markač i Ante Gotovina 15. su travnja nepravomoćno osuđeni kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata na 18 odnosno 24 godina zatvora za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima tijekom i nakon "Oluje".
Markačeva obrana u žalbi podnesenoj u ponedjeljak od žalbenoga vijeća traži da oslobodi Markača i poručuje da je "raspravno vijeće pogriješilo utvrđujući da je postojao takav udruženi zločinački pothvat i da je nakon što je pogrešno utvrdilo njegovo postojanje pogriješilo i utvrdivši da je žalitelj odgovoran na temelju njegova navodnog značajnog doprinosa udruženom zločinačkom pothvatu".
U Markačevoj žalbi, napisanoj na 118 stranica, više od polovice posvećeno je zaključcima vijeća o postojanju udruženog zločinačkog pothvata i branitelji ističu da je raspravno vijeće počinilo i pravne i činjenične pogreške u analizi brijunskog sastanka na kojem je hrvatski vojni vrh predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom 31. srpnja 1995. planirao vojno-redarstvenu akciju oslobađanja okupiranih područja Hrvatske - "Oluju".
U žalbi se iscrpno analiziraju ključni dijelovi brijunskog transkripta poput rasprave o otvaranju koridora za evakuaciju srpskih civila na početku "Oluje" i objašnjavaju pogreške vijeća u interpretaciji toga transkripta.
Zaključku suda da je put za izvlačenje civila na početku "Oluje" ostavljen radi trajnog uklanjanja srpskog stanovništva obrana u žalbi suprostavlja druge moguće legalne razloge koje je vijeće ignoriralo a to su razlozi vojne prirode poput osiguranja brze vojne akcije i brzog demoraliziranja protivnika ili izbjegavanje žrtava u hrvatskim snagama. Ti zaključci nužno proizlaze iz brijunskog transkripta, upozorava obrana i ističe da raspravno vijeće to nije ni razmatralo nego se samo koncentriralo na dilemu radi li se o koridoru radi progona civila ili koridoru radi njihove zaštite, što je bilo objašnjenje svjedoka koji čak nije ni sudjelovao na Brijunskom sastanku.
Osporavajući tumačenje Tuđmanove rečenice o tobožnjem jamstvu građanskih prava Srba koju je usvojilo raspravno vijeće obrana ukazuje na to da tim riječima prethode neke njegove riječi koji zbog nerazumljivosti nisu u transkriptu i sugerira da bi one mogle promijeniti kontekst rečenice iz koje je vijeće izvuklo zaključak o zločinačkoj namjeri pothvata.
Obrana ističe i da na suđenju nije izveden nijedan svjedok koji bi osvijetlio i neke druge okolnosti poput udaljenosti Markača od drugih sudionika na sastanku te činjenice je li uopće bio čitavo vrijeme u dvorani uključujući i u trenutku dok su izgovarane rečenice na kojima vijeće gradi zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu.
"Ako cijeli predmet protiv žalitelja u pogledu udruženog zločinačkog pothvata ovisi o tome je li čuo ili nije čuo jednu riječ a o tome nema nikakva dokaza - to ilustrira koliko je apsurdno tanak predmet protiv žalitelja".
Obrana upozorava i da su Markačeve opaske na sastanku ograničene na operativna pitanja pa nema nikakvih dokaza niti da je bio svjestan nekog zločinačkog plana niti da se s njime suglasio te ističe da je pravno pogrešno iz same nazočnosti sastanku izvlačiti zaključak o nužnom članstvu u udruženom zločinačkom pothvatu.
Markačeva obrana upozorava i da Gotovinine riječi na brijunskom sastanku uoči "Oluje", a koje su jedan od važnijih temelja njegove osuđujuće presude, da veliki broj civila već odlazi iz Knina i da će se njihov broj smanjiti održavanjem pritiska, Vijeće pogrešno intereptira kao dokaz njegova sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu umjesto da ih tumači u kontekstu Tuđmanove rečenice koja je prethodila a po kojoj odlazak civila za sobom povlači odlazak neprijateljskih snaga i time vodi do brže vojne pobjede. U žalbi se napominje i da je ta Gotovinina rečenica, izrečena nekoliko dana prije "Oluje", potkopava glavnu tezu sudskog vijeća u presudi o progonu civila u velikom broju topničkim napadima hrvatskih snaga tek u prvim danima "Oluje".
Obrana upozorava i da je vijeće povredu prava počinilo jer nije ni razmatralo kao moguću interpretaciju činjenica da su Brijuni bili sastanak na kojem se dogovarala legitimna akcija oslobađanja koja je potom navodno provedena nezakonito. Pri tom ističu da se vijeće moralo odrediti u pogledu legalnosti operacije "Oluje" jer to može proizvesti međunarodno-pravne posljedice po Hrvatsku.
Također obrana upozorava i na pogreške u tumačenju brijunskog sastanka u svjetlu kasnijih događaja tim više što ti "kasniji događaji" - granatiranje civila i spriječavanje njihova povratka nisu nikad ni spomenuti na samom sastanku.
Što se tiče oslobađajućih dokaza, poput sastanka Šušak-Markač 2. kolovoza 1995. na kojem je zaključeno da se svi prijestupi moraju spriječiti, obrana upozorava da ih vijeće zaobilazi redefiniranjem udruženog zločinačkog pothvata na način da nedosljedno tvrdi da on nije uključivao palež i pljačku ali jeste progon, iako kasnije na mala vrata uvlači i palež i pljačku kao zločine podvedene pod prošireni zločinački potvat.
U ostalim žalbenim osnovama obrana obrazlaže zašto je sud pogriješio u zakljčcima da je specijalna policija razorila i opljačkala Gračac te razorila Donji Lapac.
Obrana također osporava zaključke vijeća o počinjenom zločinu deportacije kao zločinu protiv čovječnosti, te zaključke vijeća da je čitavo vrijeme koje obuhvaća optužnica vladao oružani sukob. Obrana navodi da je vijeće pogrešno zaključilo da je do zločina deportacije došlo zbog topničkih napada na civile zanemarujući kao razlog odlaska druge faktore poput loših životnih uvjeta, rasta napetosti u regiji, anithrvatske propagande, želje ljudi da ne žive u Hrvatskoj i naredbi za evakuaciju koju je izdalo vodstvo tzv. RSK ili planova SRJ da Srbe nasele na drugim područjima bivše Jugoslavije. Pri time se pozivaju na novootkrivene dokaze - zapisnike srbijanskog Vrhovnog savjeta obrane nakon "Oluje" prema kojima je uzrok masovnog odlaska Srba bila odluka lokalnih vlasti.
Obrana na kraju podneska alternativno traži smanjivanje pretjerane zatvorske kazne.