Prema pisanju lista New York Times, autor kultnog romana generacije pedesetih godina prošloga stoljeća "Lovac u žitu", koji u razdoblju od objavljivanja novele "Hapworth 16, 1924." 1965. pa sve do svoje smrti 2010. nije objavio ništa, u pismu prijatelju E. Michaelu Mitchellu datiranom 1982. spominje "svoje rukopise".
Tri Salingerova pisma Mitchellu, autoru omota za prvo izdanje "Lovca u žitu", otkrila je njegova djevojka Ruth E. Linke, koja ih je prodala knjižnici i muzeju Morgan, gdje je pohranjeno i ostalih 11 Salingerovih pisama starome prijatelju.
Salinger u njima, među ostalim, spominje kako se morao jako truditi da ne "vrisne" tijekom jedne svečane dodjele diploma. "Ne nalazim ništa toliko pretenciozno ili zamorno kao pogled na fakultetsko osoblje i diplomante u njihovim akademskim odorama", napisao je u lipnju 1982.
Posjet Europi 1994. iznjedrio je opis Kafkine praške kuće kao "zamke za turiste" i pritužbu da je u europskim gradovima nemoguće pronaći "pristojnu, veliku zelenu salatu".
Pisma, uz ostalo, otkrivaju da je pisac imao poteškoća sa sluhom, zbog kojih je smatrao da bi mu trebali titlovi kad gleda televiziju, dok bi jedna razglednica iz 1995., po ocjeni New York Timesa, "mogla biti opisana kao oda mačkama". U njoj Salinger piše kako mu ponekad nije jasno što je sve te godine vidio u psima.