Ostavštinu Gunnara Fischera ponajviše čini desetak filmova koje je snimio sa sunarodnjakom Ingmarom Bergmanom od 1948. do 1960. godine. On je široko priznat kao prvi snimatelj koji je jedinstvenom ljepotom uspijevao snimiti okrutnost, osjećajnost i sebičnost koji su se često sukobljavali u istim scenama između tjeskobnih Bergmanovih likova.
"On je Bergmanovim filmovima davao onaj jedinstveni ekspresionistički izgled, sa sjajnim kontrastima u svakoj gradaciji crnog i bijelog", ocijenio je 2008. za list povjesničar filma Peter Cowie i istaknuo da je Fischerova velika vještina bila monokromatska slika.
Fischer je Bergmanove teme emocionalne izolacije, seksualne tjeskobe i straha od smrti pretvarao u nezaboravne slike poput svjetlucanja hladnog skandinavskog sunčevog svjetla na vodi u filmovima "Ljetna međuigra" (1951.) i "Ljeto s Monikom" (1953.), sumraka u "Osmijesima ljetne noći" 1955. godine i scena "Sedmog pečata" iz 1957. godine.
Fischer je u razgovoru za Washington Post 2008. godine rekao da se u njegovom radu s Bergmanom "nije radilo o tome da se scene učine realističnim već teatralnijim, kao u sagama". On se prisjetio kako je u filmu "Sedmi pečat" uporabio dva snažna svjetla kako bi istaknuo kontraste ali se zbog osvjetljenja nekima učinilo da nebo ima dva sunca dok su drugi scenu ocijenjivali previše umjetnom. "Na to obično odgovaram, ako možete prihvatiti činjenicu da vitez na plaži sa Smrću igra šah onda bi trebali biti u stanju prihvatiti da nebo ima dva sunca", rekao je Fischer.
Erling Gunnar Fischer rođen je 18. studenog 1910. u Ljungbyju u Švedskoj a umro je 11. lipnja u domu za umirovljenike u Stockholmu. Uzroci smrti nisu objavljeni.