Najstariji izvori bilježe kako papa Grgur I. Veliki 600. godine javlja solinskom nadbiskupu Maksimu da Hrvati naseljavaju Istru i dolaze na Jadran, a već za pape Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.) Hrvati uspostavljaju veze sa Svetom Stolicom te prvi od slavenskih naroda bivaju pokršteni.
Bizantski car Konstantin Porfirogenet navodi kako pokršteni Hrvati za pape Agatona (678.-681.) potpisuju ugovor s papom da nikad neće provaljivati u tuđe zemlje, a papa Agaton ih blagoslivlje te obećava da će se Petrov nasljednik boriti za njih i biti im od pomoći ako i jedan drugi narod provali na hrvatsko tlo.
U pismu Ivana VIII. iz 873. knezu Domagoju, papa se tuži kako su vjerolomni Grci oteli rimskoj Crkvi Bugarsku te nastoji ublažiti okrutne običaje u Hrvatskoj kad spominje Domagoju da ne ubija podanike te da spriječi plijenidbu kršćana po moru.
Papa Ivan VIII. (872.-882.) u pismima hrvatskom vladaru Branimiru 879. priznaje zemaljsku vlast nad cijelom Hrvatskom te služi sv. misu i blagoslivlje vladara i narod Hrvata. Ovaj papa je 880. ozakonio crkveno-slavensko bogoslužje te godinu dana kasnije u Rimu osobno posvetio ninskoga biskupa Teodozija.
Papa Ivan X. (914.-928.) priznaje kraljevski naslov hrvatskom kralju Tomislavu, a na Splitskom crkvenom saboru piše mu poslanicu u kojoj ga oslovljava "Dilecto filio Tomislao regi croatorum" (premilom sinu Tomislavu, kralju Hrvata).
Povjesničari se spore i oko prvoga hrvatskog kralja i prvog hrvatskog sabora održana na Duvanjskom polju. Vjekoslav Klaić smatra da je sabor održan 925. te da je na tom saboru uz papinskog izaslanika i predstavnika bizantskog cara okrunjen prvi hrvatski kralj Tomislav. Ferdo Šišić smatra kako je navedeni sabor održan 879., a povjesničar Vladimr Košćak smatra kako je na tom saboru, ako je održan 879. riječ o hrvatskom vladaru Branimiru. Dominik Mandić tvrdi kako je prvi hrvatski sabor održan 753. godine na Duvanjskom polju, gdje je Budimir pričekao izaslanike pape Stjepana II. i bizantskog cara Konstantina V. Kopronima. Na saboru je država podijeljena na tri velike oblasti s više samoupravnih pokrajina, kojima su granice bile određene prema staroj rimskoj razdiobi, a potpisan je i zapisnik "Methodos" na latinskom jeziku te preveden i na hrvatski.
Anton Zakarija smatra kako je hrvatski srednjovjekovni "regnum", uspostavljen uzastopno 535. i 641., te da se oblikovao na načelu priznanja antičkih povijesnih ostvarenja na tlu svoje vlasti. Romanski ili latinski gradovi u Dalmaciji dobili su u hrvatskoj državi zaštitu i gospodarski prostor, a hrvatski narod u gradovima polazište za svoj kulturni razvitak, smatra Zakarija.
Za vrijeme hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.) papa Nikola II. (1059.-1061.) šalje opata Majnarda na nacionalni crkveni sabor u Splitu na kojem se je uz sve zabrane uščuvala služba Božja na hrvatskom jeziku.
Papa Grgur VII. (1073.-1085.) šalje po legatu Gebizonu zastavu, mač, žezlo i krunu (znakove vladarske moći) hrvatskom kralju Dmitru Zvonimiru, kojeg je legat Gebizon u 1075. svečano okrunio za hrvatskog kralja. Papa tada piše da će svaki neprijateljski čin protiv Hrvatske smatrati napadom na Apostolsku Stolicu sv. Petra.
Papa Aleksandar III. (1159.-1181.) 13. ožujka 1177. osobno je pohodio Hrvatsku, a u Zadru ga je svečano dočekao hrvatski puk.
U vrijeme turskih navala na hrvatske zemlje u XV. stoljeću pape pokazuju veliko zanimanje za obranu Hrvatske, a papa Lav X, materijalno i novčano pomaže hrvatsku obranu.
Zbog položaja Hrvatske, koji ima u sprječavanju turskih prodora na zapad, pape Hrvatsku nazivaju „predziđem kršćanstva“. U tom teškom radoblju Hrvati su, unatoč gubitku prostora, zaustavili osvajače u XVI., a hrvatska područja ostala pod turskom okupacijom duhovno i novčano je od 1622. podupirala papinska Kongregacije za širenje vjere.
Povjesničar Stjepan Krasić pronašao je dokumente kojima dokazuje da je normiranje hrvatskog jezika počelo u Rimu u prvoj polovici 17. stoljeća, kada je štokavština izabrana kao podloga za hrvatski jezik. Papa Klement VIII. naredio je 1599. da se na sveučilištu Rimskog kolegija osnuje katedra ili Akademija hrvatskoga jezika, a papa Urban VIII. model te Akademije odlučio je proširiti i na druga sveučilišta pa je dekretom 1623. naredio da se svuda, gdje je to bilo moguće, osnuju (sve)učilišta i katedre za hebrejski, klasični i moderni grčki, arapski, kaldejski ili aramejski (kojim je Isus govorio) i hrvatski jezik.
Papa Pio IX. 1852. uvrstio je Zagrebačku biskupiju u red nadbiskupija te ju proglasio metropolitanskim središtem. Time je Zagreb postao duhovno i nacionalno središte svih Hrvata, a prvi zagrebački nadbiskup bio je Juraj Haulik, ustoličen 8. svibnja 1853.
Papa Ivan Pavao II. još je 1976. govorio o bliskostima hrvatskog i poljskog naroda, a Hrvati su za njega „narod svetoga Petra“, pozvani da posebno svjedoče Krista. Za vrijeme Domovinskog rata papa je suosjećao s Hrvatima i stalno pozivao na prekid sukoba i napada na dragu mu Hrvatsku. Sveta Stolica je među prvim državama priznala suverenost i samostalnost Hrvatske, 13. siječnja 1992. Tijekom svog pontifikata, papa Ivan Pavao II. tri puta je posjetio Hrvatsku, 1994., 1998. i 2003. On je pak proglasio svetima Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina, te blaženima Alojzija Stepinca, Mariju Petković i Ivana Merza.