Akademik Miro Vuksanović oglasio se jučer priopćenjem u kojem nastoji osporiti prigovore hrvatskog i crnogorskog ministarstava kulture da Matica srpska u svojoj antologiji hrvatsku i crnogorsku književnu baštinu prisvaja i prikazuje kao svoju.
U priopćenju koje u ime IHJJ-a danas dostavila Hini ravnateljica Dunja Brozović-Rončević ističe da, iako se, u svojem priopćenju glavni urednik edicije poziva na znanstveno utemeljene argumente, oni su u tome dopisu, kao i u mnogim programskim dokumentima Srpske akademije nauka temelje na sasvim pogrješnu polazištu da svu književnost izvorno nastalu "na narodnom štokavskom, a ne na čakavskom i kajkavskom narječju" smatraju "dijelom zajedničke baštine".
"Po tomu bi genetskolingvističkom ključu, dakle prema štokavskoj dijalekatskoj stilizaciji književnoga idioma, moguće bilo također iz današnje perspektive ukupnu dopreporodnu književnu baštinu na štokavštini nastalu unutar hrvatske etničke zajednice smatrati ne samo zajedničkom hrvatskom i srpskom nego i bosanskohercegovačkom i crnogorskom književnom baštinom, i to samo zato što štokavsko narječje pripada današnjim četirima nacijama koje na štokavštini utemeljuju svoje nacionalne standardne jezike", navodi IHJJ. Dodaje da to što je štokavsko narječje osnova i današnjega srpskoga standardnoga jezika nikako ne daje nikomu za pravo da sve što je u prošlosti pisano štokavskim književnim jezikom proglasi dijelom srpske književne baštine, osobito kad se zna da književna djela Srbi u 16. i 17. stoljeću nisu pisali književnom štokavštinom, odnosno na jeziku koji se temelji na pučkim istočnohercegovačkim govorima, već gotovo isključivo slavenoserpskim.
IHJJ napominje da takva kulturna politika (zapravo politikantstvo) pušta korijenje još u 19. stoljeću, otkada se počelo nazivati i smatrati srpskim kulturnim naslijeđem sve ono što je bilo napisano ćirilicom i štokavštinom. Nevjerojatno je da se i danas, otvoreno ili prikriveno, nastavlja takva prisvajačka politika. Osim toga, potpuno je iskrivljena percepcija da je današnjim štokavskim standardnim jezicima ("novoimenovani jezici" kako ih u svojem "saopštenju" naziva akademik Vuksanović) matica "srpskohrvatski jezik", navodi se i dodaje da ta tvrdnja počiva na uvjerenju da je hrvatski nastao raspadom "srpskohrvatskog", stajalištu koje je i danas često u mnogih, osobito zapadnoeuropskih slavista. Takvo bi se viđenje, kako se dodaje, možda moglo djelomice opravdati za razvoj bošnjačkoga i crnogorskog standardnog jezika, ali ne i za hrvatski.
"Srpskohrvatski (ili hrvatskosrpski) jezik povijesni je, danas uvelike 'korumpirani' naziv za dva standardna jezika koji su se jedan pored drugoga u Jugoslavijama predstavljali pod zajedničkom etiketom (srpskohrvatski) kao varijante jednoga standardnoga jezika. Riječ je zapravo o dvama jezicima različite višestoljetne povijesti, a oba su mnogo starija od vremena kad je skovana etiketa srpskohrvatski/hrvatskosrpski", stoji u reagiranju IHJJ-a.
Napominje se da pripadnost djela dubrovačkih pisaca hrvatskoj, a ne srpskoj nacionalnoj kulturi, pa i onih djela koja su stvarana prije stvaranja današnjih nacija (kad su se regionalne i povijesne etikete kao dalmatinski, ilirski i slovinski upotrebljavali uglavnom kao sinonimi za ono što pokriva danas pridjev hrvatski), dokazuje potpunom uklopljenošću Držića i Gundulića u naravni razvoj hrvatske književne kulture i komunikacije onoga doba na istočnoj jadranskoj obali.
"Držiću i Gunduliću unutar kontinuiteta koji bi se nazvao 'deset vekova srpske književnosti' može se pridati samo potpuno iskrivljeno i nimalo naravno mjesto jer se Držić i Gundulić ni po uporabi književne štokavštine ni po temama koje otvaraju ni po žanrovima koje aktiviraju ne uklapaju ni u jedan tok srpske književne kulture 16. i 17. stoljeća, ako se prostorom srpske kulture ne proglasi čitav Dubrovnik, Boka i Dalmacija", navodi IHJJ.
IHJJ smatra kako se očito tim novim prisvajanjem žele popuniti određene "rupe" u kontinuitetu srpske književnosti i jezika, a najbolje mjesto da se takvo što i učini jesu edicije koje žele naći i prikazati kontinuitet u metrima svježih knjiga na policama, a takva je, čini se po naslovu, i edicija "Deset vekova srpske književnosti".
"Nije sporno da se Držić i Gundulić tiskaju u Srbiji u sklopu kakve edicije koja predstavlja višestoljetnu književnost Dubrovnika (Ministarstvo kulture RH moglo bi i poduprijeti takve projekte), ali potpuno je neprihvatljivo ugrađivati djela Držića i Gundulića i drugih hrvatskih pisaca u edicije koje su osmišljene da pokažu višestoljetni kontinuitet srpske književnosti i književnoga jezika", napominje IHJJ i zaključuje kako književnost i jezik Dubrovčana "pripada samo kontinuitetu hrvatske jezične i književne kulture".