"Vlasti Republike Hrvatske nisu samo jednom pokazale otvoren prijezir prema jezikoslovnoj struci i cinički minirale ono malo pokušaja sređivanja jezičnog stanja", izjavio je Kovačec. Ako je Hrvatska već slobodna zemlja, kako se tvrdi, onda bi to značilo, kako napominje, da su hrvatske vlasti dužne "osigurati djelotvorne dogovore u jezičnoj politici".
Po njegovim riječima, upravo voljom državnih moćnika rezultati dugogodišnjih i pomno vođenih razgovora i dogovora u Vijeću za normu hrvatskog jezika (u kojem su sudjelovali stručnjaci s različitim mišljenjima o jezičnim pitanjima, gdje su se odluke donosile uglavnom konsenzusom, a samo iznimno većinom glasova) stavljeni su na Internet, a Internet doista nikoga ne obvezuju, pa svatko dalje vodi svoje privatne, stranačke i klanovske jezične politike kako ga volja. Ne treba to čuditi, kako kaže, jer se takva politika vodi prema Domovinskom ratu i prema braniteljima, prema hrvatskim granicama i ZERP-u, prema pravima radnika i t.d. Ne bi čudilo da netko predloži da se hrvatski jezik privatizira i proda za kunu, budući da se slično postupa sa svakim drugim nacionalnim blagom.
"Nije dovoljno hrvatski jezik zatvoriti u Ustav, nego je potrebno o njem voditi brigu na svim razinama javnih komunikacija, od škola do državne uprave i javnih komunikacija, onako kako to vode uljuđene europske zemlje". Rekao je kako to ne znači da bi Hrvatski sabor ili vlada svaki čas morali raspravljati o jezičnim pitanjima, ali ni to da bi se razvoj jezika mogao prepustiti ulici. Država mora imenovati ili postojeće mjerodavne institucije ili pak imenovati kvalificirana, kompetentna tijela koja će sustavno voditi računa o razvoju jezika, posebice o izgradnji i razvoju njegovih terminologija, kao i o pitanjima jezične norme.
Upozorava kako se u Hrvatskoj piše na osnovi više pravopisa, što uzrokuje česte sukobe. Ne postoji jedinstven službeni pravopis, prema kojemu bi se moglo reći je li nešto napisano ispravno ili nije. Lijek je tomu jednostavan - da npr. već dogovorena rješenja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika uđu kao obvezna načela u školske udžbenike, u komunikaciju u medijima i u upravu.
"Kada se danas spomene skrb o hrvatskom jeziku, to odmah navlači bijes neoliberala, anarholiberala, tzv. ljevičara i drugih", rekao je, dometnuvši kako se kroz napade na hrvatski jezik i samostalnu hrvatsku jezičnu politiku često spominje i tzv. jezični purizam. Pojam purizma vrlo se rado i gotovo sustavno, kako kaže, prišiva Hrvatima, kao nekakvo prirođeno zlo, a ako pogledamo tko im to prišiva, uočit ćemo da su to nerijetko upravo oni koji su svoje jezike nemilice očistili od svega što im se nije sviđalo.
Podsjetivši kako su mnogi europski narodi, u različitim razdobljima, očistili svoje jezike od svega što im nije bilo po volji (to posebice vrijedi za sve tzv. srednjoeuropske narode), rekao je kako se, međutim, rijetko komu osim Hrvatima prišivaju "purizam", nacionalizam, šovinizam, netolerancija, govor mržnje. Čine to redovito upravo oni koji ne skrivaju svoj protuhrvatski nacionalizam, ustvrdio je.
"Ne može biti jezičnog normiranja ni vođenja koherentne jezične politike ako se ne smije ili ne može reći ili propisati da je ovo bolje od onoga", izjavio je. Upozorio je kako se na nekim TV-kanalima u Hrvatskoj nameće onaj oblik jezične politike koju rabi Haag ili se zagovara jezični tip kakav se poučava na zapadnoeuropskim sveučilištima, nerijetko uz financijeku potporu mjerodavnih hrvatskih ministarstava.
Kad već nije uspio nespretno sročen "Zakon o hrvatskom jeziku", možda će uskoro biti potrebno donijeti "Zakon o zaštiti engleskog jezika", nemuštog engleskog jezika, kakvim se danas predaje na mnogim privatnim visokoškolskim ustanovama u Hrvatskoj, kaže Kovačec.
Međunarodni dan materinskoga jezika obilježava se od 2000. radi unaprjeđivanja, učenja i razvoja materinskog jezika te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti. UNESCO je 1999. na zasjedanju Glavne skupštine UN-a na prijedlog Bangladeša proglasio 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika.