Pinochet je preminuo u 91. godini života u nedjelju u bolnici u Santiagu tjedan dana nakon što je pretrpio srčani udar.
Unatoč činjenici da je zakrvavio ruke, veliki broj Čileanca je podržavao Pinocheta i nakon odstupanja s vlasti, vjerujući da je ostarjeli general uveo stabilnost i napredak u Čile.
Tijekom 70-ih godina suosnivač čileanske Socijalističke stranke Salvador Allende je osvojio vlast slabom većinom. S obzirom da je bio manjinski predsjednik, njegov program industrijske nacionalizacije i poljoprivredne reforme izazvao je protivljenje oporbe koja je dominirala parlamentom. Politička je scena postala polarizirana, nakon čega su uslijedili nemiri, galopirajuća inflacija i oskudica.
Pinochet je postao načelnik združenog stožera oružanih snaga 1972. godine i na prijedlog dotadašnjeg zapovjednika vojske generala Carlosa Pratsa Alllende ga je imenovao zapovjednikom vojske u kolovozu 1973. Već tada se u vojsci nazirala ideja vojnog udara.
Allende je vjerovao Pinochetu da će uspjeti održati red u vojsci, ali je unutar nekoliko tjedana vlada srušena. Pratsa i njegovu suprugu kasnije su u Argentini ubili Pinochetovi agenti.
Oružane su snage napale La Mondea predsjedničku palaču 11. rujna, opkolili Allendea, no on se radije ubio nego da se preda.
Pinochet se priključio udaru u poslednji trenutak, ali je brzo postao vođa, pokazujući surovost koja je demonstrirana na jednoj audio-snimci kada govori svom podređenom da Allendeu ponudi izlaz - "ali zrakoplov može pasti dok bude letio".
Više od 3.000 protivnika Pinochetove hunte ubijeno je, a tisuće su ilegalno zatvarane, mučene ili protjerane. Skupine za zaštitu ljudskih prava i rodbina žrtava tvrde da je broj poginulih mnogo veći.
Prvih pet godina njegove vladavine bile su posebno surove. Među mrtvima je bilo gotovo 1.200 "nestalih", čiji ostaci nisu nikada pronađeni i za koje se vjeruje da su bačeni u ocean ili u kratere vulkana. Još 30.000 političkih zatvorenika svjedočilo je o mučenju koja su provodili Pinochetovi krvnici.
Pinochet je izvan zakona stavio sve političke stranke, zatvorio Nacionalni kongres i uveo strogu kontrolu medija. Bojeći se represije, oporba je počela borbu protiv Pinocheta 80-ih godina. Neke su se skupine digle na oružje.
Početak kraja Pinochetove vladavine bio je 5. listopada 1988. kada je izgubio na referendumu na kojem je od Čileanaca tražio da se izjasne treba li on ostati na vlasti ili treba li obnoviti demokraciju u toj južnoameričkoj državi. Pinochetovi suradnici su tvrdili da su ga njegovi savjetnici uvjerili da prihvati poraz umjesto da naredi izlazak tenkova na ulice.
Nakon obnove demokracije 1990. godine, Pinochet se vratio na svoj položaj zapovjednika vojske. Dužnost generala je obnašao do 1998. kada je postao doživotni senator. To imenovanje zajedno s ulogom bivšeg šefa države zajamčili su mu imunitet.
Tijekom njegove diktature, provedene su reforme slobodnog tržišta i ojačala je ekonomija. Čile se ekonomski razvija unatoč političkoj i ekonomskoj nestabilnosti u svojim susjedima.
Otkako je uhićen u Londonu 1998. godine i bio u kućnom pritvoru do ožujka 2000. godine protiv njega je podignut niz optužbi za ubojstva, kršenja ljudskih prava, tajne račune, ali ni jedna nije urodila presudom.