U rezoluciji se navodi da je u 20. stoljeću između 60 i 80 milijuna Europljana bilo prisiljeno napustiti svoje domove, a u najtežem slučaju bili su žrtve etničkog čišćenja. Radi sjećanja na njih kao i zbog toga da se zločini ne ponove europski parlamentarci smatraju da bi bilo potrebno osnovati memorijalni centar.
Većina međutim nije bila zadovoljna tekstom preporuka Odboru ministara. U raspravi je ukazano na opasnost jednostranog tumačenja povijesti i njenog relativiziranja izjednačavanja žrtve i agresora. Poljski parlamentarac je primjerice rekao da njemačka vlada i narod moraju snositi posljedice svoje uloge u II. svjetskom ratu te dodao da se ne može izjednačiti sudbina stradalih Poljaka i drugih žrtava sa sudbinom protjeranih Nijemaca. Izvjestitelj o toj temi švedski parlamentarac Mats Einarsson je kazao da je rasprava potvrdila opravdanost osnivanja memorijalnog centra u kojem bi se povijest znanstveno tumačila a istina poslužila ujedinjavanju i toleranciji među narodima i građanima Europe.
Za donošenje preporuka bila je potrebna apsolutna većina, a budući je dokument dobio samo 42 glasa od 88 to je bilo nedovoljno da bi se Rezolucija počela provoditi u djelo.