Norac (na slici) i Orešković, svaki u svojoj tužbi, tražili su od Ustavnog suda ukidanje presude Vrhovnog suda, kojom je potvrđena presuda riječkog Županijskog suda iz ožujka 2003., te ponavljanje suđenja, jer tvrde da se obje presude temelje na nezakonitom dokazu, odnosno nevjerodostojnom audio zapisu snimke razgovora između dvojice svjedoka.
Radi se o razgovoru iz studenoga 1991. između tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova Smiljana Reljića i načelnika gospićke Policijske uprave Ivana Dasovića koji je Reljića upoznao o nestancima i likvidacijama civila u Gospiću.
Riječki je sud svoju presudu za ratni zločin između ostalog temeljio i na toj kaseti, čiju su vjerodostojnost iskazima potvrdili svjedoci i nalazi vještaka.
Taj prvostupanjski sud je u rujnu 2002. odbio prijedlog obrane da se ta kaseta kao nezakonit dokaz izdvoji iz spisa, a to je rješenje mjesec i pol kasnije potvrdio i Vrhovni sud, utvrdivši da je kaseta zakonit dokaz na temelju kojega se može donositi presuda. Sudovi su stajališta da nije riječ o obavijesnom razgovoru, kako je to tvrdila Norčeva i Oreškovićeva obrana, jer su Reljić i Dasović bili rukovodeći djelatnici redarstvenih vlasti koji nisu razgovarali u okviru kriminalističke obrade, već su se konzultirali u vezi nestanka i likvidacije civila.
Sudovi su ocijenili da se kaseta ne može smatrati nezakonitim dokazom i zato što je snimljena uz suglasnost obojice sugovornika, a ni jednom od njih nisu povrijeđena prava, niti je kaseta pribavljena protuzakonito.
Na te se odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda poziva i Ustavni sud, koji je, ustvrdivši da Norac i Orešković u ustavnim tužbama nisu iznijeli nove ili drugačije razloge kojima bi potkrijepili tvrdnje o kaseti kao nezakonitom dokazu, prije dva tjedna odbio ustavne tužbe, a odluke o tome ovih je dana objavio na svojim internetskim stranicama.
Ustavni sud utvrdio je i da ni jednom od njih nisu povrijeđena ustavna prava.
Orešković, bivši šef tzv. Operativnog štaba u Gospiću, osim osporavanja kasete, u ustavnoj tužbi navodi i da je bio civilna osoba koja nije imala niti mogla imati ovlasti bilo kome što zapovijediti, pa tako ni likvidacije civila u Gospiću, zbog čega tvrdi da je sudski postupak protiv njega "osmišljen i montiran".
U pravomoćnoj presudi stoji da su 17. listopada 1991. Orešković i Norac, tadašnji zapovjednik 118. gospićke brigade, okupljenima na tzv. smrtonosnom sastanku u gospićkom Operativnom štabu naredili likvidaciju civila srpske i hrvatske nacionalnosti iz Gospića, Karlobaga i šire okolice, koji su dan iza i ubijeni na Lipovoj Glavici kraj Gospića.
Utvrđeno je i da je Orešković bio zapovjednik Vojne policije, a ne civil, te da je upravo on vojnicima naredio da bezrazložno uhite civile koji su potom i ubijeni.