Iznoseći usporednu analizu zbivanja u Slovačkoj i Hrvatskoj 90-ih godina, ona razmatra uspon nacionalističkih pokreta u obje zemlje, održavanje nacionalne mobilizacije i na kraju pad tih pokreta, te postnacionalističko usmjeravanje prema Europskoj uniji.
Autorica analizira ulogu nacionalizma u uspostavi neovisnosti, izgradnji državnih insititucija i civilnog društva, te provedbi reformi kroz prizmu polarizacije i sukoba "nacionalista" i "europejaca" na ideološkom, političkom, ekonomskom i kulturnom planu, nastojeći izbjeći crno-bijeli pristup i ne tumačiti fenomen samo kroz međuetničke odnose.
Ističući kako su Slovačka i Hrvatska imale drastično različit put do neovisnosti, jedna kroz mirno razdruživanje a druga kroz rat, Fisher objašnjava da su te dvije zemlje odabrane za studiju zbog mnogostrukih sličnosti, povezanih ne samo s povijesnim već i sa suvremenim značajkama.
Najvažnije, one su jedine države u Srednjoj i Istočnoj Europi s pretežito zapadnjačkim vjerskim i kulturnim tradicijama u kojima je nacionalizam bio glavna politička snaga tijekom 90-ih godina.
Dvije zemlje imaju mnogo zajedničkog u prvoj dekadi postkomunističke tranzicije, no njihovi se putovi kasnije donekle razdvajaju što je omogućilo istraživanje djelovanja različitih čimbenika, kao što su geografski položaj, izgledi za europsku integraciju, načini bavljenje nacionalnom poviješću i jačanje civilnog društva, kaže autorica.
Posebna pozornost posvećena je Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) Franje Tuđmana i Pokretu za demokratku Slovačku (HZDS) Vladimira Mečiara.
Pobjede HDZ-a i HZDS-a ne znače nužno da su Hrvati i Slovaci nacionalisti u negativnom smislu, stanovništvo je željelo nacionalnu emancipaciju i zaštitu nacionalnih interesa....HDZ i HZDS su bile pobjedničke, jer su osjetile puls masa, dok su ostale stranke nacionalno pitanja tretirale kao sekundarno, one su ga istaknule u prvi plan, piše Fisher.
On analizira utjecaj tih stanaka 90-ih, držanje svih poluga vlasti i kontrolu medija, kroz koje se predstavljaju kao jedini zaštitnici nacionalnih interesa.
Jedno poglavlje bavi se ekonomskom politikom HDZ-a i HZDS-a u kojoj je privatizacija bila sredstvo za održavanje na vlasti kroz stvaranje domaće poduzetničke elite usko povezane sa samim strankama. Naime, od novostvorenih bogataša se očekivalo da dijele profite sa strankama, pune njihove fondove i financiraju preizborne kampanje.
Opisani su i najpoznatiji hrvatski tajkuni, njihova anegdotalna predratna zanimanja i načini akumulacije kapitala. Fischer navodi kako je predsjednik Tuđman svoj plan o razdiobi državne imovine između 100-200 hrvatskih obitelji počeo od vlastite, uz podroban opis imovine i poslovnih aktivnosti svih njezinih članova.
Za Mečiara se ističe kako na vlasti nije imao privatizacijskih skandala, ali je odmah nakon gubitka izbora 1998. kupio pansion s 30 soba, a njegova djeca dva hotela, restoran i filmski studio.
Dok se u većini tranzicijskih zemalja išlo pravocrtno prema Europi, jer su političke elite prepoznale dobrobit demokratizacije, integracije sa Zapadom i jačanja civilnog društva, u nekima su nacionalističke ili druge autoritarne elite bile nepopustljive, želeći stvoriti vlastita pravila igre bez miješanja Zapada, objašnjava Fisher razloge za tranzicijsku tromost.
Danas, 17 godina nakon pada komunizma, i tri godine nakon što je prvih osam zemalja regije ušlo u EU, čelnici svih postkomunističkih zemalja na Europskom kontinentu gledaju na članstvo u Uniji kao konačni cilj svoje vanjske politike, navodi autorica.
U zaključcima studije se naglašava kako se po primjerima iz Zapadne Europe vidi da nacionalizam nije nespojiv s članstvom u EU, te kako nacionalizam nastavlja postojati i u mnogim segmentima američkog društva, gdje je javni diskurs koji se promiče u prvom godinama 21. stoljeća na puno načina istovjetan onom Mečiarovom i Tuđmanovom.