Igor Mandić je podsjetio na polemiku koju je prije deset godina vodio sa Stankom Lasićem, koji je tada tvrdio da regionalna suradnja među državama nastalim na teritoriju bivše države nije bitna jer se svi mi u ovoj regiji nalazimo pod čizmom zapadnjačkoga kapitala. Mandić tvrdi da je nakon ovog Lasićevog zaključka besmisleno govoriti o bilo kakvoj regionalnoj duhovnoj koegzistenciji, kada je iznad svega kapital.
Predsjednik Hrvatskog PEN centra Zvonko Maković smatra da regionalna suradnja ima smisla, ali pritom nije izuzeo ni Mandićevu tvrdnju o diktatu novca. Što se pisaca tiče, rekao je Maković, i te kako je važna uspostava kulturne suradnje zbog većeg tržišta, odnosno boljeg plasmana knjiga.
Antun Vujić je za nacionalnu kulturu kazao da je ona priznata onoliko koliko je u vlastitoj sredini priznata kao kultura univerzalizma. Kazao je da su pojedine članice regije u uspostavi novih kulturnih odnosa i veza u velikoj prednosti jer ne moraju tražiti prevoditelja u komunikaciji.
Pomoćnica ministra kulture Nina Obuljen istaknula je da Ministarstvo kulture podupire regionalne projekte s oko 13 milijuna kuna, što je oko deset posto sredstava proračuna, koji se izdvaja za kulturu. Kazala je da je došlo vrijeme kada se o regionalnoj suradnji pokušava govoriti bez predrasuda i ideologija.
Član Gradskog poglavarstva Zagreba Duško Ljuština je istaknuo da je grad Zagreb i te kako otvoren za kulturnu suradnju, te da je u ovoj godini izdvojio za regionalne projekte 20 milijuna kuna, te da će u narednoj godini još jače podržati tu suradnju.
Senadin Musabegović (Sarajevo) ustvrdio je da svi narodi u državama bivše Jugoslavije dijele sudbinu tranzicijskog procesa, a to je konzumerizam, koji je prodro u sve pore društva. Drži kako je u takvom okruženju poražavajuća ideja bilo kakvog oblika nacionalizma, a takvim gledanijima pridonosi i časopis poput Sarajevskih bilježnica.
Enver Kazaz (Sarajevo) je kazao kako na Zapadu postoje slavističke katedre koje se dijele na zapadnu i južnu slavistiku, te kako nitko ne spominje ni hrvatsku, ni srpsku, ni makedonsku ili neku drugu književnost koja je nekad spadala u pojam jugoslavenske književnosti.
Elizabeta Šeleva (Skopje) primjetila je kako se o ovom problemu regionalne suradnje može govoriti anegdotalno, kako bismo uočili one najvažnije probleme. Kazala je kako je paradoks da se regija ujedinjuje i surađuje uz pomoć europske zajednice.
Radoslav Petko (Beograd) kazao je kako je Europska unija koncem osamdesetih bila ekskluzivni klub, te da su raspadom socijalizma mnoge zemlje htjele postati članicom toga kluba. Primjetio je da će taj ekskluzivizam nestati ako bude imao previše članstva.