HINA - Financijski servis
Hrvatska narodna banka (HNB) ponovila je danas da smatra neprihvatljivim ulazak Nove Ljubljanske banke (NLB) ili njenog kvalificiranog suvlasnika (belgijski KBC) u hrvatski bankovni sustav, dok se ne riješi barem onaj dio dugovanja Ljubljanske banke hrvatskim građanima koji se odnosi na tzv. neprenesenu deviznu štednju.
Slovenska strana to u proteklom razdoblju nije prihvaćala, ističe središnja hrvatska banka u očitovanju i stajalištima HNB-a o problemu devizne štednje hrvatskih građana u nekadašnjoj Glavnoj filijali Zagreb Ljubljanske banke d.d.
U opširnom očitovanju, koje HNB donosi i na svojoj Internet stranici, središnja banka iznosi svoja stajališta vezano za deset slovenskih teza.
HNB podsjeća da je Ljubljanska banka u prosincu 1969. osnovala svoju filijalu u Hrvatskoj, koja je krajem 1989. postala Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, bez statusa pravne osobe. Filijala posluje za račun matične banke, a matična banka jamči za njene obveze cjelokupnom svojom imovinom, bez ograničenja. To ujedno znači da su i štediše Glavne filijale Zagreb, koja nije imala status pravne osobe, bili i ostali u ugovornom odnosu s matičnom Ljubljanskom bankom d.d. Ljubljana, navodi HNB.
Iz HNB-a na tvrdnje da je za deviznu štednju jamčila bivša federacija, a NLB nema nikakve veze s Ljubljanskom bankom odgovaraju da se jamstvo za štednju aktivira kad banka završi u stečaju, što kod Ljubljanske banke nije bio slučaj. Ona je još nekoliko godina nakon raspada bivše federacije redovno poslovala pod istim imenom, a zatim je pretvorena u NLB, što je učinjeno "evidentnom namjerom da se NLB otarasi obveza svoje prethodnice prema štedišama izvan Slovenije".
U toj "pretvorbi" NLB je praktično preuzela sveukupnu imovinu Ljubljanske banke, njene štediše u Sloveniji, a Ustavnim zakonom iz srpnja 1994., na kojemu se ta operacija zasnivala, ne-slovenskim štedišama je onemogućeno da naplate svoja potraživanja temeljem sudskih rješenja.
HNB odbacuje i tezu da bi obveze prema hrvatskim štedišama već bile izmirene da HNB nije "onemogućila poslovanje zagrebačkoj filijali", odnosno ulazak NLB-u.
Za nastavak rada filijala u Zagrebu trebala je biti dokapitilizirana i zatražiti licencu za rad. No, to nikada nije učinjeno, navodi HNB pritom napominjući da su, u znak dobro volje i u uvjerenju da će matična banka ipak iznaći neko obostrano prihvatljivo rješenje, zagrebačkoj filijali još godinama tolerirali određeni opseg poslovanja (npr. poslovi domaćeg platnog prometa za potrebe naplate njenih potraživanja i izvršavanja njenih obveza).
Tek 14. srpnja 2000. konačno je zatvoren žiro-račun zagrebačke filijale Ljubljanske banke, što znači da je slovenska strana imala na raspolaganju cijelo desetljeće da riješi njen status. To nije učinjeno, ali se sad isplata štednje uvjetuje prethodnim, izravnim ili posrednim, ulaskom NLB na hrvatsko financijsko tržište, kaže HNB, spominjući da je NLB-u omogućen ulazak u BiH, ali obveze prema štedišama ipak nisu izmirene.
Na tezu da je Hrvatska, omogućivši svojim građanima da prenesu svoju štednju iz filijala banaka sa sjedištem izvan Hrvatske u ovdašnje banke, na sebe preuzela obvezu prema svim štedišama, HNB odgovara da se ni u jednom slučaju ne gasi obveza slovenske banke. Samo što je kod neprenesene štednje ostala i dalje izravna obveza prema štedišama, a za prenesenu štednju - koja je u međuvremenu isplaćena na teret hrvatskog državnog proračuna - pravo potraživanja prenijeto je na Republiku Hrvatsku, navodi HNB.
Ističe da je otprilike dvije trećine štednje iz filijale Zagreb preneseno, a približno jedna trećina ne. Temeljem neprenesene štednje u zagrebačkoj filijali Ljubljanske banke hrvatski građani izravno, prema raspoloživim podatcima, potražuju oko 312 milijuna DEM glavnice plus kamate, a hrvatska država još gotovo dvaput toliko za isplaćenu prenesenu štednju ističe HNB.
Na teze da Slovenija nije imala nikakve koristi od poslovnica Ljubljanske banke u Hrvatskoj, pa zašto bi onda imala i obveze prema njihovim štedišama, HNB odgovara podatkom da je ukupni iznos devizne štednje svih banaka iz Slovenije deponiran kod bivše Narodne banke Jugoslavije bio samo dvadesetak posto veći od iznosa deponiranog iz same zagrebačke podružnice, da je Glavna filijala Zagreb po prikupljenoj deviznoj štednji najjača banka u bivšoj državi, a po veličini aktive druga u sustavu LB.
HNB nezamislivim u civiliziranom svijetu osporavanje obveza prema štediši tvrdnjom da je njegovim novcem kreditirana neka tvrtka (da su kreditirane hrvatske tvrtke), od kojih nije naplaćen dug, te iznosi podatak da se svega 12,6 posto plasmana filijale Zagreb odnosi na gospodarstvo i građane s područja Hrvatske i Slovenije!
Na tezu dugovanja i potraživanja filijale Zagreb u najmanju ruku poništavaju duga ili je čak hrvatski dug veći, HNB zanimljivim ocjenjuje podatak iz slovenskih medija da se krajem prošle godine kao obveza prema 132 tisuće deviznih ulagača vodi ukupno 172 milijuna eura obveza. A sporna i dvojbena potraživanja, uglavnom prema pravnim osobama, 484 milijuna eura, a "zbog visokih hrvatskih zateznih kamata".
"Zatezne kamate očigledno nisu primijenjene pri preračunavanju aktualne vrijednosti neisplaćene štednje. Valjda i vrijednost novca ovisi o tome tko bi ga trebao (na)platiti", odgovara HNB.
HNB odgovara i na slovensku tezu da Hrvatska ne poštuje međunarodne ugovore, konkretno Aneks C Ugovora o pitanjima sukcesije.
Kad je riječ o obvezama za štednju, slovenski predstavnici se u tumačenju tog Ugovora pozivaju na "načelo teritorijalnosti", tj. da svaka od država sljednica bivše federacije mora preuzeti jamstva za sveukupnu štednju prikupljenu na njenom današnjem području, bez obzira u koju banku je položena.
"Pritom se sasvim ignorira činjenica da je upravo tim Ugovorom utvrđen ključ, prema kojem je udjel Slovenije u podjeli financijske imovine i obveza od 16 posto proizišao i iz njenog udjela u deviznim depozitima građana deponiranima kod bivše Narodne banke Jugoslavije, a pri čemu su u korist Slovenije uračunati i depoziti građana kod filijala Ljubljanske banke d.d. u svim republikama bivše federacije!
Bez tih depozita i udjel Slovenije u raspodjeli imovine bio bi znatno niži (oko 13,26 posto). Dakle, kod podjele prava trebao bi vrijediti jedan princip, kod izmirivanja obveza prema štedišama drugi?!", zamjećuje HNB.
Hrvatska središnja banka navodi da nikakvi pregovori o deviznoj štednji u okrilju MMF-a nisu ni bili predviđeni, a da su pregovori u okviru Banke za međusobna poravnanja iz Basela, nakon što se ispostavilo da su stajališta i interesi Slovenije s jedne, te Hrvatske, BiH i Makedonije s druge strane oprečni i nepomirljivi, okončani bez rezultata.
Tezu da se Hrvatska, a napose HNB i njen guverner, ponašaju "neeuropski" i diskriminatorski, te krše europske pravne stečevine u pogledu slobodnog kretanja kapitala, iz HNB-a ocjenjuju apsurdnom u državi u kojoj je 92 posto bankovnog sustava u stranom vlasništvu.
Osporavati pravo središnjoj banci bilo koje države da procijeni da li banka koja pokušava ući u njen bankovni sustav pridonosi njegovoj vjerodostojnosti i stabilnosti, te da pritom vodi računa i o odnosu te banke prema zakonskim propisima i ugovornim obvezama, nespojivo je također s bilo kakvim "europskim pravnim stečevinama", navodi HNB.