U "Nasljeđu pepela", Weiner piše kako je Središnja obavještajna agencija (CIA), unatoč strašnim promašajima, 60 godina uspijevala sačuvati zavidan ugled zakapajući svoje velike pogreške u tajne arhive.
Njezina je misija bila da upozna svijet, a kada u tome nije uspjela, počela ga je mijenjati. Njezini neuspjesi, rekao je pri kraju mandata predsjednik Dwight Eisenhower, "dali su nam nasljeđe pepela".
Weinerova povijest CIA-e temelji se na više od 50 tisuća dokumenata iz različitih razdoblja. Većina građe potječe iz CIA-inih arhiva, razgovora sa stotinama bivših djelatnika te agencije, te intervjuima s čak 10 bivših direktora.
Autor pokušava slijediti neke od današnjih neuspjeha unatrag do legendarne generacije osnivača CIA-e i kulture djelovanja koju su oni uspostavili. Jedan od njih, Frank Wisner, kaže autor "Nasljeđa pepela", praktički je izmislio tajne operacije početkom Hladnog rata. "Franka Wisnera nije zanimala špijunaža, što je bila temeljna uloga CIA-e. Njega su zanimale tajne akcije, stvaranje kraljeva i njihovo rušenje, mijenjanje svijeta umjesto njegova razumijevanja. I to je Sjedinjenim Državama donijelo mnogo problema".
Jedan od najpoznatijih direktora CIA-e bio je Allen Dulles. Weiner opisuje kako je Dulles svojim šarmom osvajao američke političare i novinare koji su potom gradili ugled CIA-e kao djelotvorne i kompetentne organizacije. Međutim, pomniji pogled na deset godina koliko je Dulles bio na njezinu čelu pokazuje posve drukčiju sliku.
"Allen Dulles zapravo nije htio imati tajnu vladinu agenciju, on je vjerovao u dostojanstven publicitet, jer je želio stvoriti i ulaštiti javni imidž za CIA-u, kako bi mogla preživjeti svoje djetinjstvo i mladost. Tako da bi mogla, kad odraste, postati ugledan i moćan dio američke vlade. Inače, s omalovažavanjem se odnosio prema obavještajnim analizama i procjenama".
Od Dullesovih vremena prošle su mnoge godine, međutim, Tim Weiner kaže da se u Langleyu, kako popularno nazivaju CIA-u po lokaciji u Virginiji gdje je njezino glavno sjedište, nije mnogo toga promijenilo.
"To je ista organizacija. Prošla je kroz tri generacije agenata, menedžera i analitičara. Polovica nove generacije došla je na dužnost nakon terorističkih napada 11. rujna, i imaju čelništvo čija se stajališta katkada razilaze sa stajalištima predsjednika SAD. Još od Zaljeva svinja CIA je ekstremno osjetljiva na predsjedničke zapovijedi i kontrolu. Oni su predsjednikova tajna vojska i pripadaju Bijeloj kući. Međutim, baš su predsjednici zlorabili, pogrešno shvaćali i na pogrešan način koristili CIA-u. A to ju je često dovodilo do problema, jer predsjednici tradicionalno ne preuzimaju na sebe krivnju".
Posljednja poglavlja knjige "Nasljeđe pepela" posvećena su razdoblju neposredno prije terorističkih napada na SAD i nakon njih.
Taj dio većina dosad objavljenih kritika smatra manje objektivnim nego dijelove u kojima opisuje CIA-inu daljnu povijest. Naime, vjeruje se da je CIA uporno pokušavala upozoriti državnu tajnicu Condoleezzu Rice i predsjednika Busha na prijetnju koju predstavlja Al Qaida. Ipak, autor obavještajcima pripisuje odgovornost za neuspjeh, ne uzimajući u obzir da se ne može okriviti obavještajna agencija za to što predsjednik ne sluša njezine savjete.
"Naslijeđe pepela: Povijest CIA-e" objavila je izdavačka kuća Random House iz New Yorka prošloga tjedna, i to pet tjedana prije najavljenog datuma, zbog velikog zanimanja za temu knjige koje su u javnosti potaknuli aktualni politički događaji.