Ali, istaknuo je Visković, slaveći obljetnicu nemamo namjeru dati resume Lasićeva opusa jer je on još u nastajanju, dodajući da Lasić trenutačno radi na velikoj monografiji o Anti Starčeviću.
Lasić je samome sebi pristupao kao što drugi književnici pristupaju svojim likovima, analitično i beskompromisno, ali i odlučno u kritici drugih, što se pak, podsjetio je Visković, posebice odnosi na njegovu kritiku Miroslava Krleže.
I Slavko Goldstein ukazao je na tu Lasićevu osobinu samokritičnosti rekavši da je "Lasić ponirao na dno samoga sebe da bi iz sebe rastvorio totalitarizam kojemu je pripadao". Dodao je da se potvrda za takve riječi može pronaći u Lasićevim "Autobiografskim zapisima".
Goldstein smatra da je u toj vivisekciji Lasić uspio daleko više od bilo kojega pisaca iako su to i prije njega, ali ni slučajno na tako iskren i nemilosrdan poput Lasićevoga, pokušavali primjerice i Ivan Šibl, Milovan Đilas, pa i Dido Kvaternik
Karlovčan po rođenju, kao i Lasić, Goldstein je spomenuo i Lasićevu aktivnu komunističku fazu koja je trajalo oko dvije i pol do tri godine kada je Lasić, rekao je Goldstein, aktivno pripadao totalitarističkoj vlasti i kao organizacioni sekretar SKOJ-a izbacivao svoje kolege iz srednje škole i organizirao grupe za premlaćivanje neistomišljenika.
Ali, kada se počeo udaljavati od totalitarizma tim istim ljudima pomagao je kako bi barem djelomice ublažio ono što im je učinio i pri tomu, dodao je Goldstein, Lasić je nemilosrdno prema sebi opisao sve što je činio.
Jer, istaknuo je Goldstein, Lasić je osoba koja voli ekstazu, i za njega samoga najbolniji je bio put od totalitarizma do ontološkoga strukturalizma.
Za Ivu Banca, Stanko Lasić je najveći jer je otvorio niz gorućih pitanja u različitim fazama naše povijesti i na njih odgovorio na najkompetentniji način.
Lasićevu knjigu "Sukob na književnoj ljevici" Banac smatra jednom od najvažnijih knjiga u poslijeratnoj hrvatskoj književnosti, dokumentom vremena i štivom koje održava samoga Lasića. Branim Donat spomenuo je pak nikad objavljenu Lasićevu doktorsku disertaciji o Milutinu Cihlaru Nehajevu i izrazio žaljenje zbog toga jer smatra da je riječ o sjajnoj kulturnoj povijesti 30-ih godina prošloga stoljeća.
Igoru Mandiću je pak, kako je rekao, dosta "Krležologije" jer nije uspio riješiti enigmu "Lasičijane u Krležologiji".
Dodavši kako je htio "istupiti iz Lasićeva sistema", Mandić je ustvrdio da mu je to bilo nemoguće jer se slaže s Lasićem i "podanik je Lasićeve misli i djela".
A kad je pak riječ o "Krležijani" Mandić smatra da će nje biti dok bude trajala Krležina "napetost" između književnosti i politike.
O Stanku Lasiću govorili su, među ostalim, i Zdravko Zima, Cvjetko Milanja te Vinko Brešić.