Etimologija imena Cipar nije posve sigurna. Po jednoj teoriji otok je ime dobio po čempresima (grč. kiparisos), a po drugoj po brojnim nalazištima bakra ili metala općenito (lat. cuprum). Cipar često nazivaju muzejom na otvorenom zbog njegove bogate povijesti koja se može pratiti 10.000 godina unatrag.
Zahvaljujući položaju između Istoka i Zapada otok je često mijenjao gospodare. U drevno doba otok je bio fenička pa grčka kolonija. Njime su kasnije vladali Egipćani, Perzijanci, Rimljani, odnosno Bizantinci, pa jedno vrijeme i križari i Mleci. Godine 1570. pada pod vlast Otomanskog carstva, kada se domicilno grčko stanovništvo prvi put, bez obzira na brojne strane osvajače, suočilo s velikim priljevom stranog (turskog) stanovništva. Godine 1878. otok postaje britanska kolonija i tako ostaje sve do 1960. godine.
Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća grčki nacionalisti počeli su tražiti ujedinjenje (enosis) s maticom Grčkom. Od 1955. do 1959. godine grčka organizacija EOKA s Britancima vodi gerilsku borbu za neovisnost. Neovisnost je proglašena 1960. nakon pregovora Velike Britanije, kao kolonijalne sile, i Grčke i Turske, kao kulturnih domovina većinskog (80 posto Grka) i manjinskog (20 posto Turaka) stanovništva na Cipru. Prema dogovorenom ustavu turska manjina imala je prava mnogo veća nego što bih inače imala etnička manjina. Vanjski jamci neovisnosti Cipra i poštivanja ustava postale su Grčka, Turska i Britanija. Do 1963. godine došlo je do niza sporova dviju etničkih zajednica oko interpretacije i provedbe dogovora, posebice u dijelu o etničkoj zastupljenosti u javnim službama, pa čak i do prijetnji otvorenim sukobom. Kako bi se sukobi spriječili Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je međunarodne snage UNFICYP da osiguravaju mir na otoku. One su na njemu ostale sve do danas.
Godine 1974. grčko-ciparski nacionalisti uz potporu vojne hunte na vlasti u Ateni izvršili su državni udar i svrgnuli ciparskog predsjednika i poglavara tamošnje pravoslavne crkve Makariosa. Ovoga puta turska invazija nije izbjegnuta. Turski vojnici, pozivajući se na ustav, iskrcali su se na otoku 20. srpnja 1974. godine. Zaustavili su se u središtu glavnog grada Nikozije nakon što su zauzeli 37 posto teritorija otoka sa sjeverne strane.
Tijekom invazije izbjeglo je 160.000 Grka i 60.000 Turaka. U znak odmazde za invaziju grčke su paravojne snage pobile cijelu mušku populaciju turskog sela Tokhni, a na grčkoj strani otoka poslije je otkriveno još nekoliko masovnih grobnica. Događaji iz ljeta 1974. do danas dominiraju ciparskom politikom i glavni su predmet spora dviju etničkih zajednica na otoku.
Na sjeveru otoka ciparski su Turci 1983. godine proglasili svoju republiku koju nije priznala nijedna strana zemlja osim Turske. Dvije su strane odvojene tampon zonom pod kontrolom UN-a koja se proteže od zapadne do istočne strane otoka u duljini od 180 kilometara i u širini od 7 do 20 kilometara. Demarkacijska linija između dviju strana poznata je i pod nazivom Zelena linija (naziv je dobila po boji olovke kojom je prvi put nacrtana na karti). Za mirnodopske uvjete radi se o vjerojatno najmilitariziranijem području u Europi s obzirom na površinu. U sjevernom dijelu Cipra stacionirano je između 30.000 i 40.000 turskih vojnika, dok je u Republici Cipar smješteno oko 25.000 grčkih vojnika. UNFICYP nadgleda zonu razdvajanja s 1209 vojnika. Hrvatska od rujna 2004. godine u sklopu misije UN-a ima dva vojna časnika, a od travnja 2005. godine dva djelatnika MUP-a RH u sklopu policijske komponente UNFICYP.
Godine 2004. propao je najozbiljniji pokušaj ujedinjenja prema planu tadašnjeg glavnog tajnika UN-a Kofija Annana. Turska je strana na referendumu prihvatila ujedinjenje, ali ga je grčka odbila. Kao rezultat, u EU je 1. svibnja 2004. Cipar ušao kao podijeljena zemlja. EU, kao i ostatak međunarodne zajednice, prihvaća samo grčku vladu u Nikoziji, a turski dio otoka ostao je izoliran.
Danas Cipar prema službenom popisu ima oko 800.000 stanovnika, od čega 80 posto Grka i 11 posto Turaka. No, u popis nije je uključeno oko 115.000 Turaka doseljenih na sjever nakon invazije koje vlada u Nikoziji smatra ilegalcima.
Od turske invazije otok se posve različito razvija. Zbog izolacije turski je dio ostao siromašan i u mnogome ovisi o pomoći iz Ankare. Na južnom dijelu standard je znatno porastao. Godišnje grčki dio Cipra zbog 330 sunčanih dana, mediteranske klime, mora i brojnih starogrčkih, rimskih i bizantskih nalazišta i spomenika posjeti oko tri milijuna turista. Također, znatan dio gospodarskog prosperiteta treba zahvaliti mjerama kojima je uveden vrlo fleksibilan režim carinskih i poreznih olakšica, tako da je cijela zemlja praktički pretvorena u jednu veliku bescarinsku zonu. To je stimulirao ulazak stranog kapitala i otvaranje mnogih tzv. off-shore tvrtki. Međutim, zbog njih je otok postao sinonim za pranje novca zbog čega je EU je uputila zahtjev Cipru da te kompanije zatvori