Izgradnja plinovoda počela bi već iduće godine, ako se riješe zakonske prepreke, kao zajedničko ulaganje Gazproma i ENI-ja u razmjeru 50-50 posto.
Plinovod, nazvan "South Stream" (Južna struja), trebao bi biti dovršen kroz tri godine.
Sporazum potpisan u subotu ima široke implikacije za Europu kao i za kompanije koje u njemu sudjeluju. Europska unija je pod pritiskom da nađe nove izvore prirodnog plina dok njezina vlastita proizvodnja opada. Do 2015. EU bi mogla uvoziti 220 milijardi prostornih metara plina godišnje, ili oko 60 posto više nego sada, piše WSJ.
List navodi da bi plinovod trebao ići ispod Crnog mora do Bugarske, od kuda bi se mogao račvati u dva smjera, jedan južno prema Italiji i drugi sjeverno prema Mađarskoj.
Glas Amerike (VOA) pak prenosi talijanska novinska izvješća, prema kojima bi projekt South Stream koštao oko 15 milijardi dolara. Dvije kompanije dijelile bi troškove polaganja 900 km podvodnog cjevovoda preko Crnog mora do Bugarske. Otuda bi trasa nastavljala za Italiju na zapad preko Grčke ili sjeverozapadno kroz Srbiju i Hrvatsku, navodi VOA.
Vladimir Socor, energetski analitičar iz Muenchena, kaže da Gazprom učvršćuje svoju poziciju dominantnog opskrbljivača zapadnoeuropskog tržišta.
"Sporazum je nastavak Gazpromove politike zauzimanja tržišta i infrastrukture u Europi. Gazprom pobjeđuje u tom natjecanju, u toj utakmici, protiv Zapadnih interesa", ocijenio je Socor.
Italija je drugi najveći Gazpromov potrošač nakon Njemačke.
Socor ističe da će plinovod Južna struja, ako se uđe u njegovu realizaciju, značiti ozbiljno nazadovanje za Nabucco, od Zapada podržavanu alternativu kojim bi se zaobišlo Rusiju i plin iz Središnje Azije doveo do zapadne Europe kroz Tursku. Iako je projekt u nacrtima već nekoliko godina, Nabucco još nije osigurao financiranje. Prošloga je mjeseca projekt doživio težak udarac kada su Kazahstan i Turkmenistan potpisali sporazum o novom plinovodu, kojim bi njihov plin išao na zapad preko Rusije.
WSJ piše kako postoji zabrinutost da je s 40 posto udjela u uvozu, Zapadna Europa pretjerano ovisna o ruskom plinu. Usprkos tome više zamalja, uključujući Njemačku, Italiju, Grčku, Bugarsku i Mađarsku bile su nestrpljive da prošire veze prema Gazpromu, kompaniji pod kontrolom Kremlja koja je najveći svjetski proizvođač plina.