Istaknuvši kako na tome mjestu kao biskup Crkve u hrvatskom narodu ne smije šutjeti, upitao je kako to da ni nakon 60 godina od tog stravičnog zločina nitko nije odgovarao bez obzira na to što još ima dovoljno svjedoka i prikupljenih svjedočanstava. Pri tome je pozvao hrvatske vlasti da istraže te zločine.
Kako to da se još ne može, barem na načelnoj, ako ne i na konkretnoj razini, čuti jasna osuda svega što vapi zbog gaženja božanskih i ljudskih prava, a učinjeno je protiv hrvatskog naroda, upitao je te dodao kako to što je i među sinovima i kćerima Crkve bilo i onih koji su počinili zlodjela sa žaljenjem oplakujemo i prepoznajemo bol koju je nanio njihov grijeh.
Upitao je zašto se još ne može dovoljno jasno čuti glas koji govori da se na tom polju nije poštovao život, da su bez ikakva suda i dokaza krivnje poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata.
Podsjetio da je jedan od najbližih Titovih suradnika Milovan Đilas 1979. posvjedočio: "Da budem iskren, mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali."
Kardinal je rekao kako vjernici i državljani Hrvatske s pravom očekuju da državne institucije učine ono što su po zakonu dužne: istraže te zločine i objave tko je kriv za njih, da se jasnije očituju o komunističkom režimu i nedjelima koja je taj režim planirao i sustavno provodio, te da se na temelju istine promiču one vrijednosti koje nisu u skladu s komunističkim krivotvorinama, ni u povijesnom ni u svjetonazornome smislu.
"Očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Skupštine Europskog parlamenta iz 2006. o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima", istaknuo je kardinal.
Crkva ne smije prešutjeti ni žrtve tzv. fojbi, o strašnim mjestima smrti, o jamama i stradanjima koja su za sobom ostavili fašizam i komunizam. Kao Crkva danas govorimo da su takva mjesta nastala tamo gdje je iz života izguran Bog. Vrijeme rata, a još manje poraća, ne može biti nikakav izgovor. Tamo su i za vrijeme fašističkoga i za vrijeme komunističkoga terora stradavali svećenici, vjernici i vjernice jer kršćanstvo ne može mirno suživjeti niti s jednom neljudskom vladavinom.
U Hrvatskoj se, kazao je, olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdanih težnja i borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih planova. Stoga ne čudi nas što se rasprava vodi između krivaca i njihovih sljedbenika s raznih strana, kako onih koji podržavaju partizanske zločine, tako i onih koji se ne žele odreći fašističkih težnja i osuditi svoje zločine, istaknuo je Bozanić.
Dok danas ovdje komemoriramo strašnu bleiburšku tragediju, s grozom mislim i na jasenovački ustaški logor. Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom. U tom duhu ponavljam riječi blaženog Alojzija Stepinca, koji je bez ikakve dvoznačnosti javno usred rata, 19. veljače 1943. godine, jasenovački logor nazvao 'sramotnom ljagom', a za ubojice u njemu izjavio da su 'najveća nesreća Hrvatske'", rekao je istaknuvši da hrvatsko društvo zaslužuje cjelovitu istinu. "Kao kršćanin i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena kada bih i u primisli nosio opravdavanje nečijega zločina. Ta zar netko uistinu misli da boli nedužnih koje su prouzročili pripadnici hrvatskoga naroda nisu i moje boli? No, jednako tako bio bih nedostojan čovještva kad ne bih prokazivao laž i nepravdu nanesenu hrvatskomu narodu.
Iz poštovanja prema svim žrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je drago što se posljednjih godina učinio pomak u stavovima koji ublažavaju propagandnu zaglušnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme 2. svjetskoga rata kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom. Žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka", istaknuo je kardinal.
Također je rekao da je bleiburška tragedija i sve ono što je slijedilo uvod u zločin puno širih razmjera - ostavila je pustoš u duhovnom i kulturološkom tkivu hrvatskog naroda jer je ubijen, ušutkan i raseljen veliki broj intelektualaca, posebno katoličkih svećenika, redovnika i redovnica kako bi se lakše ukorjenjivala ideologija marksističkog i bezbožničkog obilježja. Od tada pa do danas na Crkvu se u našem narodu baca ljaga i sjena krivnje koju Crkvi nijedan analitičar koji drži do istine i teži k objektivnosti ne može pripisati, istaknuo je kardinal.
Na kraju propovijedi pozvao je na jedinstvo poručivši da ne dopustimo da nas kao narodno i crkveno tkivo razjedinjuju oni kojima nije stalo do hrvatskog boljitka, sloge i dobra. Poželio je da Bleiburško polje bude dovoljno široko za sve koji tuđu patnju osjećaju kao svoju vlastitu, da iz njega ne niče mržnja, nego stabla ljubavi i mira.
Na tom polju, na kojemu je ove godine izgrađen novi oltar, okupilo se danas desetak tisuća hodočasnika iz Hrvatske i BiH te iz iseljeništva.
U ime pokrovitelja, Hrvatskog sabora, nakon polaganja vijenaca na spomenik bleiburškim žrtvama potpredsjednik Sabora Darko Milinović rekao je nazočnima da je na tom polju hrvatski narod doživio svoju najveću golgotu. Danas, istaknuo je, stojimo uspravno jer je stvorena hrvatska država, a ovo mjesto mora biti mjesto koje će davati novu snagu hrvatskom narodu, mjesto koje će svjedočiti vjeru, ljubav i opraštanje.