Irsko ministarstvo kulture do sada je iz straha od pljačkaša zabranjivalo bilo kome da se približi olupini no Bemis, iskusni 78-godišnji ronilac, upravo je na Visokom sudu u Dublinu ostvario ključnu pobjedu; priznato mu je pravo na olupinu broda koja se nalazi na dubini od sto metara u ravnini Corka.
Bemis je kupoprodajni ugovor s jednom osiguravajućom britanskom kućom potpisao 1968. godine a sada namjerava potrošiti 4,5 milijuna eura na istraživanje olupine i uvjeren je da će tom operacijom ostvariti dobit. Dovoljno mu je snimiti film o istraživanju olupine i organizirati izložbu predmeta izvađenih iz Lusitanie koja će nedvojbeno pobuditi interes javnosti.
No Bemisa prvenstveno zanima rasvijetliti "tajne" koje još uvijek okružuju britanski prekoceanski brod koji je pripadao upravo floti tvrtke Cunard koju on danas vodi.
Putnički brod Lusitania je tijekom Prvog svjetskog rata s 1256 putnika isplovio iz New Yorka za Liverpool a kod irske obale napala ga je njemačka podmornica. Neodgovorena su ostala pitanja kako je mogao okomito potonuti za samo osamnaest minuta? Je li Lusitania krijumčarila oružje? Je li doista jedan bogati kolekcionar u svojoj kabini prvog razreda sa sobom nosio slike Tiziana, Rubensa i Moneta neprocjenjive vrijednosti?
Walther Schwieger, zapovjednik njemačke podmornice, proglašen ratnim zločincem zbog napada na civilni brod, oduvijek je tvrdio da je brod pogodio samo jednim torpedom.
Malobrojni preživjeli u tragediji Lusitanie, u kojoj je poginulo 1198 osoba i koja je ubrzala ulazak Sjedinjenih Država u Prvi svjetski rat na strani Velike Britanije, pričali su, međutim, da je do vrlo brzog potonuća došlo nakon što je uslijedila još jedna razorna eksplozija u desnom boku broda.
Tijekom desetljeća iznašane su najrazličitije teorije o kobnoj eksploziji: Je li ona bila rezultat drugog torpeda? Jesu li eksplodirale spremišta ugljena? Je li stroj eksplodirao zbog velikog pritiska pare?
Nijemci su, kako bi opravdali torpediranje broda, tvrdili i da su ga napali jer je u najvećoj tajnosti prevozio američko oružje za Veliku Britaniju te će i to pitanje razjasniti Bemisovo istraživanje.
Poduhvat, po mnogome sličan onome koji je devedesetih godina napravljen s olupinom Titanica, zasigurno će biti finacijski isplativ ako tijekom idućih pet godina, koliko vrijeda dozvola za istraživanje koju je dao dublinski sud, Bemis uspije doći do slika Tiziana, Rubensa i Moneta koje je navodno sa sobom imao bogati kolekcionar Sir Hugh Lane koji je poginuo u napadu.