Istodobno, rat je Kelperima, stanovnicima Malvina (argentinski naziv za Falklande), koji su dotad uzgajali ovce na 10.000 četvornih kilometara površine, šibani stalnim polarnim vjetrom, donio spektakularan gospodarski uspjeh zahvaljujući razvoju ribarstva i turizma, a u novije vrijeme i zahvaljujući istraživanju ležišta nafte i zlata.
Započet 2. travnja 1982., kada su se na Falklandima iskrcali njegovi vojnici, rat je tadašnjem argentinskom predsjedniku Leopoldu Galtieriju bio pokušaj skretanja narodnog nezadovoljstva s krize u kojoj se vojni režim batrgao još od 1976. godine
Do 14. lipnja, kada je rat završen, na otočju su bila ubijena tri civila, Britanci su izgubili 255 vojnika, a Argentinci 649, među njima brojne mlade ljude, neobučene i neopremljene.
Uspjeh u 74-dnevnom munjevitom ratu, koji se pamti po britanskom potapljanju krstarice Belgrano s 323 argentinskih vojnika, dao je premijerki Margaret Thatcher prigodu da dokaže svoje liderske sposobnosti i stekne munjevitu popularnost kakvu nije uživala u domovini zbog svojih radikalnih reformi.
Brza vojna pobjeda osigurala joj je reizbor 1983. godine i vjetar u jedra za završetak reformi kojima je porazila utjecaj moćnih radničkih sindikata, dokinula poslijeratnu državu blagostanja nadomjestivši je jačanjem slobodnog tržišta, poduzetništva i privatizacijom.
Na drugoj strani, Argentinac Galtieri tri je dana nakon poraza morao podnijeti ostavku, a iduće su godine održani slobodni izbori. Izreka "Tko se maća laća od mača i pogiba" u njegovu se slučaju pokazala točnom jer, isprva oslobođen civilne tužbe za kršenje ljudskih prava zbog umiješanosti u nestanak 30.000 ljudi tijekom vojnog režima, Galtieri je konačno završio u kućnome pritvoru.
Simon Jenkins, kolumnist britanskog lista Guardian, napisao je da bi bez rata "Margaret Thatcher morala podnijeti ostavku nakon izbornog poraza. Stari laburisti vratili bi se na vlast. Ne bi bilo ni Tačerizma, ni britanskog revivala, ni Tonyja Blaira, ni Gordona Browna".
S druge strane je pak propaganda oko suvereniteta nad otočjem u Južnom Atlantiku, 480 kilometara udaljenom od obale, imala "dubok emocionalni i sentimentalni učinak na argentinsko društvo", piše argentinski novinar Eduardo van der Kooy.
Van der Kooy pojašnjava da i danas Argentina vjeruje da ima pravo na Malvine jer se taj "kolektivni osjećaj" prenosi s generacije na generaciju, prenosi agencija dpa.
U takvu je nacionalnu žicu zatitrao Galtieri u vrijeme kad je diktatura proživljavala političku i gospodarsku krizu 1982., a oporba jačala i 30. ožujka, tri dana prije rata, održala svoje prve velike demonstracije protiv vojnog režima.
Književnik i analitičar Roberto Palmitesta, čije riječi citira francuska agencija AFP, drži da je "Galtieri krivo procijenio kako London neće potegnuti skupi rat na 13.000 km udaljenom otočju dok je zemlja u ekonomskoj recesiji".
AFP citira i argentinskog povjesničara Felipea Pignu, autora uspješnice "Mitovi argentinske povijesti" koji pojašnjava da se pritisnut krizom, Galtieri upustio u neisplanirani pohod koji je završilo "improviziranim ratom koji je odnio mnoge mlade živote".
Argentinski veterani toga rata, u pričama koje prenose agencije, prešli su u pola stoljeća put od očaja rata do ogorčenja zaborava. Prema nekim podacima između 350 i 450 argentinskih veterana počinilo je samoubojstvo nakon rata, a brojni trpe pshiološke posljedice, ovisnosti i nezaposlenost.
Umirovljeni pukovnik Augusto Benjamin Rattenbach kratko ocjenjuje da je argentinsko iskrcavanje na to otočje bilo apsolutno "apsurdno", "zbog načina provedbe" i zbog "izabranog trenutka i okolnosti".
Aktualni predsjednik Kirchner, koji će obilježiti događaj u južnome gradu Ushuaia u pokrajini Ognjena zemlja, mogao bi ponovo naglasiti legitimno pravo Argentine na Malvine koje su Britanci zaposjeli još 1833.
Međutim, danas Buenos Aires inzistira na diplomatskom rješenju kao jedinom prihvatljivom i Kirchner je 16. lipnja 2003., ratificirao u UN-u spremnost svoje vlade da spor riješi mirnim putem.