Istraživanje daje potporu tezi prema kojoj se muškarac nesvjesno rukovodi Darwinovim refleksom dugovječnosti gena, i stoga teži ženskom vitkom liku, neospornom znaku dobrog zdravlja, tj. plodnog tijela.
Znanstvenici sa sveučilišta Austin u Teksasu i sveučilišta Harvard proučili su englesku književnost 16., 17., i 18. stoljeća, te kinesku i indijsku poeziju prvih stoljeća, te napravili statistiku. Grudi, stražnjica i bedra - erogene zone par excellenxe - figuriraju visoko u literarnim opisima, no najčešće se ističe "vitkost".
U engleskoj književnosti koju su znanstvenici proučili, vitka se figura spominje 65 puta ("tanka poput bageta"), u odnosu na 16 aluzija na grudi, 12 na bedra i samo u dva slučaja na bokove i stražnjicu.
U indijskim epovima Ramajani i Mahabharati 36 puta se slavi vitkost i gracilnost ženske figure, a 26 puta ostali dijelovi ženske anatomije. U kineskoj poeziji između 4. i 6. stoljeća 17 se puta spominje ženska figura, i nijedan drugi dio tijela. Tek jedan stih govori o lijepim nogama.
U današnje vrijeme medicina ukazuje na vezu između debelog trbuha i manjka estrogena, što smanjuje plodnost i povećava zdravstvene rizike.