US-WASH.TIMES23.XII- PRAVA KRAJINSKIH SRBA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 23. XII. 2000. Krhotine rata "Jedan od najvažnijih prioriteta dolazeće Busheve administracije bit će da se oslobodi djeteta kojega je stvorio njegov prethodnik. To znači stajati po strani od svih tužnih novih, ali nevažnih, sukoba. U oštrom proturječju bila je politika Clinotnove administracije, koja je tvrdila da je čuvar humanitarnim vrijednosti. U jednom kratkom trenutku predsjednik Clinton je prošle godine iznio svoju želju da zaustavi etničko čišćenje bilo gdje u svijetu. No kratki posjet balkanskoj državi Hrvatskoj brzo razbija iluziju da je Washington išta drugo osim cinizma preuzeo kao svoju politiku. Duž sporednih putova ove balkanske nacije, koja se sada nada pridružiti NATO-u, ostaju krhotine rata. Napuštene kuće, s razbijenim zidovima, bez krovova. Kilometrima se ne pojavljuje niti jedna duša. To je područje duhova, i izravan rezultat politike Clinotnove administracije. Kada se Jugoslavija počela razilaziti 1991., Njemačka se utrkivala priznati nove države Sloveniju i Hrvatsku, a Europljani i Sjedinjene Države su ih oponašali. No, kao što su se Hrvati željeli odcijepiti od Jugoslavije kojom su dominirali Srbi, Srbi su, koji su činili nešto više od 10 posto stanovništva, htjeli pobjeći iz nove države kojom su dominirali Hrvati. Slijedilo je sedam mjeseci borbi, uz složeni prekid vatre kojega su nadzirale snage UN-a. Srpsko stajalište teško da je bilo nerazumno. Ako su Hrvati zaslužili svoju državu, zašto onda nisu Srbi? Granice jugoslavenske republike Hrvatske bile su proizvoljne, stvorene od komunističkog režima Josipa Broza Tita. Hrvati su u Drugom svjetskom ratu ušli u savez s nacistima i ubili stotine tisuća Srba. Na čelu nove neovisne Hrvatske bio je Franjo Tuđman, antisemitski razbojnik koji nije želio zajamčiti ikakvu zaštitu srpskoj manjini. Srbi su u krajini živjeli 500 godina. Oni imaju isto toliko prava odlučiti o svojim političkim vjernostima, kao što su učinili Hrvati koji više nisu željeli biti dio Jugoslavije. Tri su godine krajinski Srbi uživali tešku egzistenciju. Odbačeni od ostatka svijeta, zapad nije priznao njihove težnje za neovisnošću, i nisu bili pridruženi državi Srbiji. U međuvremenu je, Clintonova administracija, navodno predana miru, pomogla uvježbati hrvatsku vojsku. Nije bio potreban genij da bi pogodio gdje će Zagreb iskoristiti te postrojbe. U kolovozu 1995. Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja. Iako je veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj tražio od predsjednika Tuđmana da pregovara, Washington je zažmirio na taj napad, uzdižući njegove možebitne pozitivne učinke. NATO-ovi su zrakoplovi napali srpske radare. Napad je obuhvatio bojišnicu dužine 725 milja i brzo nadvladao srpske branitelje. Hrvatska je vojska koristila topništvo protiv srpskih gradova i kolona izbjeglica. Tko Srbe može okriviti za odlazak? Prema onima koji su ostali odnosilo se na način, pa, za koji se Srbe optuživalo da koriste prema drugima. (...) Ti prekršaji, zapravo, ratni zločini, ne opravdavaju, naravno, srpske nečasne postupke. Ali pokazuju da su sve strane u nizu sukoba u regiji počinile zločine. Oni također pokazuju bankrot zapadnjačke politike. Tražiti da Srbi uvijek i svugdje ostanu na milost svojim neprijateljima. Ne činiti ništa kada se ubijaju Srbi. Okriviti Srbe za svaki problem svugdje. Na sreću, Hrvatska se mijenja. Tuđman je mrtav i zamijenjen je liberalnijom, zapadnjački orijentiranom vladom. Počela je surađivati u progonu hrvatskih ratnih zločinaca i ohrabrivati srpske izbjeglice da se vrate kućama. (...)", piše Doug Bandow.