FRANCUSKA-LE MONDE OD 20.12.00.FRANCUSKO PREDSJEDANJE

FRANCUSKA LE MONDE 20. XII. 2000. Europa: suđenje francuskoj drzovitosti "Jesmo li postali nepodnošljivi? Jesu li se naše političko- administrativne elite postupno zatvorile prema međunarodnom i europskom razvitku, tako da su postale nesposobne za konstruktivan dijalog s partnerima u Uniji i izgubile vezu s Berlinom? Neuspjeh susreta na vrhu u Nici, premda u Elizejskoj palači i u Matignonu to ne priznaju, zaslužuje da se o tomu razmisli. Ozračje je tu bilo ružno, od početka do kraja obilježeno jednodušnim osudama francuskog predsjedanja koje se okrivljavalo zbog pristranosti, zaslijepljenosti, nedostatka europskog duha. To se još nije vidjelo na sjednicama Europskog vijeća otkako je 1974. Valery Giscard d'Estaing utemeljio tu ustanovu. U hodnicima loših noći u Nici, osude su pljuštale sa svih strana, o svim pitanjima, s rijetkim ogorčenjem ljudi kojima je dosta da ih zlostavlja jedan među njima čiju drzovitost više ništa ne opravdava. Dakako, Francuzi su često zadirkivali u sklopu europskih organizacija, sa svojim stalnim degolističkim, više ili manje prilagođenim, refleksima. No te su im se smiješne navike u ponašanju opraštale zbog očitog prinosa njihovih čelnika, u Parizu i u Bruxellesu, u izgradnji Europe. Otkako je uveden euro; zadnji veliki zajednički uspjeh kojemu je Francuska puno pridonijela od 1988. do 1998; ta je blagost izišla iz mode, a zamijenila ju je ljutnja koja je svoj vrhunac dostigla u Nici. Ona se hrani starim, više ili manje potiskivanim, zamjerkama, a napose tvrdnjom da je kralj gol, da Francuska takva kakva je, oslabljena u Bruxellesu, lišena utjecaja u strasbourškom parlamentu, oslabljena kohabitacijom u Parizu, iz mjeseca u mjesec pokazuje da više nije kadra biti vođa u Europi. 'Francuska je jednom bila pokretač Europe', glasio je nakon Nice naslov u 'Die Zeitu', vrlo ozbiljnom hamburškom tjedniku, u napisu koji je bio oštar prema našim čelnicima, a bilo bi ga korisno podijeliti na sveučilištima u Francuskoj i u Navarri. Breme prošlosti različito je. Da bismo se ograničili na novije doba koje je došlo nakon neuspjeha prethodne Međuvladine konferencije (CIG) u Amsterdamu u lipnju 1997., uvjeti u kojima su u ožujku 1999. u Berlinu zaključeni pregovori o 'Agendi 2000', nedvojbeno su izazvali zlobu u Njemačkoj. Trebalo se dogovoriti o financiranju Unije u razdoblju od 2000. do 2006., vodeći računa o budućem proširenju na zemlje srednje Europe i, u tom smislu, ubrzati reformu zajedničke agrarne politike (PAC) i njezinih strukturnih fondova. Njemačka, koja je predsjedala EU-om, htjela je smanjiti svoj neto prinos proračunskim troškovima EU-a (razlika između onog što daje i što zauzvrat dobiva), za koji je mislila da je prevelik. Bilo je to uobičajeno traženje koje je Gerhard Schroeder iznio suzdržano, ne tražeći bitno smanjenje. Potez ni u čemu nije sličio onome Margaret Thatcher petnaest godina ranije ('I want my money back'). No, Francuska je odlučno odbila bilo što učiniti; kancelar je popustio, kako bi omogućio da se postigne sporazum. Nervozne raspre petnaestorice u Nici o posljedicama kravljeg ludila i upozorenja g. Schroedera, napose u smjeru Francuske, protiv svakog većeg financijskog otklona, govore da rana još nije zacijelila. (...) U Nici danas, kao u Berlinu u ožujku 1999. ili u Biarritzu u listopadu 2000. pod francuskim predsjedanjem, istim se partnerima nije odveć svidio stil Francuza, a napose njihova Predsjednika. Njegov ugled simpatičnog čovjeka nije ga spriječio da na zadnjem summitu, na kojemu ga je uostalom zamjenjivao premijer, izgrdi Belgijance koji su pružili otpor i da u više navrata bude bezobziran prema Romanu Prodiju, predsjedniku Povjerenstva. Što je još gore, dok se Francuska zauzima za jako Povjerenstvo, mogao bi se napisati golem zbornik nasrtljivih i prijezirnih izjava koje dobar dio pariških dužnosnika sustavno rabi u svezi s tom europskom ustanovom, tako da često dovode u nepriliku kolege iz Bruxellesa. Male zemlje Unije ne prolaze bolje u komentarima, da ne govorimo o zemljama kandidatima. Ukratko, Francuzi se ne znaju ponašati, ali to nije velika novost. Ono što te mane čini nepodnošljivima, je to što idu pod ruku s pravim intelektualnim nedostatkom. Svibanjski govor Joschke Fischera o budućnosti Europe u pravi je čas pokrenuo raspru o europskoj budućnosti. Hubert Vedrine, ministar vanjskih poslova, bio je zainteresiran, čini se, a zatim se distancirao, očito zbog nedovoljne potpore. Vlada je ostavljala dojam da je neodlučna. Lionel Jospin je zašutio, dajući za pravo onima koji su tvrdili da europska izgradnja nije njegov prioritet. Sada smo tu, tj. u slijepoj ulicci, s prilično smanjenim utjecajem", piše Philippe Lemaitre.