RDW 15. XII. BUSH I EUROPA

NJEMAČKI RADIO - RDW 15. XII. 2000. Bush i transatlantsko partnerstvo, komentar Guenthera Schmidta- Breer. George Bush mlađi nije bio prvi predsjednik koji je rastao sa svojom novom dužnošću. Tako su i prve izjave iz Europe karakterizirale nada i uvjerenje da će transatlantsko partnerstvo i dalje dobro funkcionirati. To partnerstvo je za Europljane, osobito za Nijemce, ako se izuzmu neke male nacionalne zavisti, dosad bilo jedan od glavnih stupova kako starog, tako i novog svjetskog poretka, ukoliko se o ovom posljednjem uopće može govoriti. Savezni kancelar Gerhard Schroeder nije jedini koji očekuje da će George Bush mlađi biti jamac nastavka i njegovanja transatlantskog partnerstva. Pritom se ne smije zaboraviti da su se prije nekoliko mjeseci s njemačke strane čule riječi upozorenja. Savezni ministar vanjskih poslova Joschka Fischer je prilikom posjeta SAD-u primijetio da nešto škripi u odnosima Europe i Amerike. Fischer je tada izrazio bojazan da se transatlantski odnos paralizira u retoričkim nastojanjima. Upozorio je da to mora biti spriječeno, jer je, osobito za ujedinjenu Europu koja je pred procesom proširenja na istok, partnerstvo sa Sjedinjenim Državama nužno. U tomu ima mnogo istine. Jer na europskoj strani se ne radi o razilaženju u jednoj ili drugoj točki, primjerice kod američkog raketnog obrambenog sustava koji će Bush nedvojbeno bez ikakvog protivljenja nastaviti. Riječ je i o već odavno nužnoj protuusluzi Europljana. Raspodjela tereta koju su zahtijevali Amerikanci donekle je provedena, primjerice u postrojbama za krizne intervencije. Ali, nesposobnost Europljana da naprave više od izjava namjere na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike za Washington je jako veliki problem. (Podsjetimo na pitanje koje je svojedobno postavio Henry Kissinger: Koji telefonski broj zapravo ima Europa? Zasad još previše brojeva da bi se u Washingtonu moglo izvući razuman zaključak.) Ako malo bolje promotrimo prve televizijske nastupe predsjedničkog kandidata Georga Busha mlađeg u kojima je govorio o vanjskoj politici, vidjet ćemo da tu na putu prema Bijeloj kući nije bio veliki vizionar, štoviše - da je globalno znanje guvernera Teksasa bilo manjkavo. Ali, jedno je bilo nedvojbeno jasno: odnosi između SAD-a i Europe trebali bi pod Bushom ostati težište vanjske politike. Europljani sa svoje strane znaju da bi bez vojnog potencijala Sjedinjenih Država još dugo vremena bili bespomoćni u nastojanjima osiguravanja mira. Dobar primjer za to su mirovne postrojbe na Balkanu. Tu polugu i novi predsjednik u Washingtonu dobro pozna. Tako Bush zacijelo neće oklijevati u traženju od Europljana neugodnih stvari, bilo da se radi o obrambenim proračunima koji se kod europskih partnera redom smanjuju ili o sitničavoj razjedinjenosti u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ali, i to pripada u transatlantsko partnerstvo, kad ono ne bi bilo paralizirano retoričkim formulacijama. (RDW)